Sjećate li se jogurta u trouglastom tetrapaku? Ili crvenih kioska sa viršlama? A sjećate li se onog vremena kada su paradajz i jagode imali ukus? Da, to su bili dani.
Nostalgija, sjetna emocija „starih dobrih vremena”, postala je dominantni motiv u pop kulturi. Mnogobrojne analize, članci i knjige govore da smo ušli u period kada sjećanje na prošlost postaje ogroman dio naše sadašnjosti, pa čak i budućnosti. To se navodi i kao jedan od ključnih razloga za pobjedu Donalda Trampa na izborima u Americi, no vratiću se na to kasnije.
U filmskoj industriji ovaj trend je više nego očigledan. Sve je više filmova koji su „rimejk” nekih kultnih ostvarenja iz nedavne prošlosti. Novi „Ratovi zvezda”, „Zvezdane staze”, „Isterivači duhova” samo su neki od primjera koji govore da su u Holivudu prepoznali ovaj talas nostalgije kao priliku da ga dobro unovče. Američka mreža „Netflix” počela je da pravi serije bazirane na podacima o gledanosti „starih dobrih” filmova, koje su izuzetno popularne. Ove serije namjerno podražavaju estetiku, stil i naivnost s početka osamdesetih.
U muzici se ovaj trend već odavno pojavio. Nedavno je odjeknula vijest da je od ove godine „stara muzika” prvi put u istoriji prodavanija od „nove muzike”, (misli se na muziku stariju od 18 mjeseci). Da ne govorimo o tome da je „nova muzika” sve bogatija motivima iz prethodnih decenija.
I ranije kroz istoriju imali smo talase nostalgije. Renesansa se zasnivala na oživljavanju antičke Grčke, neogotika je vukla inspiraciju iz srednjovjekovnih motiva. Ali ovaj novi pokret opsesije bliskom prošlošću je nešto što još nismo vidjeli.
Tehnologija i internet su bili ključni za uspostavljanje ovog trenda. Zahvaljujući „Jutjubu” sve ono čega smo se ranije „sjećali kroz maglu” sada možemo za nekoliko sekundi da pronađemo i ponovo proživimo. I upravo se ovo i radi na okupljanjima prijatelja i familije – čim se pomjene scena iz starog filma, neko je već to pronašao u telefonu i pustio za cijelo društvo. Poznata satirična serija „Saut Park” u novoj sezoni obrađuje ovu temu kroz „bobice sjećanja”, posebnu vrstu voća koja konstantno poziva ljude da se sjete „starih dobrih” karaktera i pojava, aludirajući pritom na kampanju Donalda Trampa.
Kampanja Donalda Trampa se savršeno uklopila u ovaj talas. Sam njegov slogan je genijalan i sadrži u sebi jednu magičnu riječ koja budi ove emocije. Ta riječ je „ponovo”. „Učinimo Ameriku velikom – ponovo” bio je slogan na Trampovim kačketima i posterima, slogan koji je uporno ponavljao kad god bi dobio neko nezgodno pitanje u debati, slogan koji je za mnoge Amerikance bio univerzalni odgovor na sve.
Cijela kampanja Trampa bazirala se na „vraćanju starih dobrih vremena”, na vreme kada se „znao neki red”, kada su fabrike radile i kada je sve bilo bolje nego danas za ogroman broj ljudi koji ne žive u velikim gradovima poput Njujorka ili San Franciska.
Situacija u kontinentalnoj Americi ima sličnosti sa situacijom u gradovima širom Srbije: fabrike koje su nekada radile punom parom danas su zatvorene, a ljudi su ostali bez posla. Razlozi su drugačiji: u Srbiji smo imali „raspad sistema”, a u Americi se desila globalizacija i odlazak korporacija u Kinu, gdje je radna snaga neuporedivo jeftinija. No, rezultat je isti: hiljade fabrika s katancima i očajni ljudi koji više nemaju svoj posao. U takvom okruženju Tramp je uporno ponavljao da će ponovo otvoriti fabrike, da će vratiti poslove iz Kine.
Idealna poruka za tu ciljnu grupu.
Trampa ovde mnogi porede sa Šešeljem, što nema previše smisla. Tramp je zapravo američki Bogoljub Karić. Sjetimo se, upravo je Karić. 2004 godine imao taj nostalgični narativ, pomoću kojeg je vrlo brzo pridobio veliki broj ljudi. Išao je s kamerama po srpskim fabrikama zaraslim u korov, i klještima sjekao katance na njima. „Da opet rade fabrike, kao nekad.” Donosio je salatu na televiziju i govorio kako je nekada salata bila krupnija, i kako će on da vrati to vrijeme.
Moderna vremena su postala previše turbulentna i komplikovana za veliki broj ljudi koji nisu uspjeli da „uhvate voz” i da nauče nova pravila igre. Trampovo obećanje da će vratiti stara pravila igre za te ljude djelovalo je kao jedini spas, pogotovo kada se uporedi sa Hilari Klinton, koja je postala sinonim za korporacije, globalizaciju i neoliberalnu ekonomiju.
Međutim, realne procjene su da ni Tramp ni bilo ko drugi ne može više da vrati točak istorije. Manuelni poslovi su djelom prebačeni u Meksiko i Kinu, a djelom zamenjeni robotima, i radnici koji rade manuelne poslove zauvjek ostaju nekakav „stari film” koji se neće vratiti.
Nostalgija sama po sebi nije loša, ali je loše kada počnemo da živimo u njoj. Koliko god sadašnjost bila nesigurna, uvjek je bolja od lažne nade prošlosti.