Iako se po pravilu putuje u sopstvenoj organizaciji i o sopstvenom trošku, uvijek postoje načini kako posjetiti neku daleku zemlju, da taj put bude u službi profesionalnog usavršavanja a da troškove puta snosi upravo ta strana. 

Putem Kabineta predsjednika Vlade Republike Srpske, Ministarstvo za ekonomske odnose i koordinaciju proslijedilo je Notu Ambasade NR Kine u BiH i Program seminara (231 seminar u ponudi) koji će se održati u NR Kini, u 2016. godini, u cilju implementacije plana za obuku kadrova iz Republike Srpske i BiH.

Izbor kandidata koji učestvuju na seminarima vrši kineska strana putem Ambasade NR Kine u BiH, na osnovu prijave i biografije svakog kandidata.

Sve troškove vezano za seminar (avionski prevoz, smještaj, hrana) snosi kineska strana. Mogućnost učešća na seminarima imaju kandidati koji govore engleski jezik i koji nemaju više od 45 godina starosti.

Prijavio sam se na Seminar pod nazivom "2016 Seminar on Engineering Education and Project Management for Countries in Belt and Road Areas" u trajanju od 21 dan.

Nakon što sam obavješten da je moja aplikacija za seminar prihvaćena, počele su užurbane pripreme za put.

Ostatak priče donosim u fotografijama:

Sa brzinom od 350 kilometara na čas na željezničkim linijama širom Kine, brzi vozovi potpuno su transformisali putovanje tom zemljom, ali i sâmu Kinu.

Nove pruge mijenjaju i turističku kartu Kine – omogućujući nove rute, smanjujući potrebu za nacionalnim letovima i dovodeći na dohvat ruke odredišta koja su nekada bila rezervisana za “backpackere” (putnike s rancima) koji imaju mjesece slobodnog vremena na raspolaganju.

Novi kineski brzi voz napravljen je od isključivo kineske tehnologija a kao osnova za izradu korišćen je voz Siemens Velaro koji se koristi u Njemačkoj, ali je proizveden u provinciji Hebei na osnovu sporazuma o “transferu tehnologije” sa njemačkom kompanijom.

China Railway Corporation je do danas dovršila oko 19.000 kilometara brzih pruga.

U našoj civilizaciji se uvijek negde žuri tako da ljudi nemaju previše vremena za duge razgovore, pa čak ni u pazaru. Kupovina se kod nas bazira na fiksnim cijenama na osnovu kojih zaključujemo o kvalitetu robe (tj. ako je skupo, mora biti i dobro) i funkcioniše po principu: „Ako ti se ne sviđa, poljubi pa ostavi!“

Međutim, nije svuda tako. Tamo negdje daleko, fiksne cijene su misaona imenica, a pazar je zanat koji treba da se ispeče od malih nogu. U tom dijelu svijeta cijena je tek tema za divan i nadmudrivanje. O njoj se može pregovarati zahvaljujući tome što je svaki gazda u svojoj radnjici po cijeli bogovjetni dan. Tako to ide i na Bliskom Istoku.

Kada tamo dođe neko sa „bliskog dalekog ili divljeg zapada“ sa dubokim džepom, usljed velike jeftinoće ni precjenjene stvari mu neće djelovati skupo i neće imati glavobolju. Ali će je zato imati oni sa plitkim džepom i koji misle da nikad neće ovladati tom vještinom, pa da je zato lakše da ništa ni ne kupe!

Ali, postepeno će urođena borba za opstanak učiniti svoje pa će naivni turista poslije raznoraznih peripetija ipak na kraju steći moć cjenkanja. Isprva će okretati leđa „bezobraznom“ trgovcu, potom će par puta biti nasamaren da bi već na kraju živaca i sam postao „bezobrazan“ prestajući da crveni od stida i neprijatnosti u razgovoru sa prodavcem.