Cilj: Razviti Lični korisnički sandučić (LKS) kao jedinstveno mjesto preko kojeg država komunicira sa građanima, i informatičku arhitekturu koja omogućava interoperabilnost organa uprave i lokalne samouprave.

Primjer konceptualnog dizajna sistema e-Građani: Sistem e-Građani sastoji se od tri osnovne komponente:

• Centralnog državnog portala npr. gov.RepublikaSrpska,
• Vladinog identifikacionog i autentifikacionog sistema i
• Ličnog korisničkog sandučića (LKS).

Dio sistema čine i e-usluge koje razvijaju pojedini organi uprave i lokalne samouprave. Lični korisnički sandučić predstavlja jedinstveno mjesto preko kojeg država komunicira sa građanima. Za razvoj LKS-a neophodno je napraviti arhitekturu sistema koja će omogućavati interoperabilnost organa uprave i lokalne samouprave u budućnosti, drugim riječima, potrebno je razviti GSB (Government Service Bus).

Takva infrastruktura omogućava dostavu poruka u LKS. Kao i sve e-usluge, tako i LKS za autentifikaciju koristi Vladin identifikacioni i autentifikacioni sistem i kroz LKS omogućen je pristup svim aktivnim e-uslugama koristeći Registar e-usluga.

Da li ste se ikada zapitali zašto svaki put kada čujete priču o neuspjehu implementacije softverskog rješenja preduzeće koji radi implementaciju bude krivo?

Korisnik je učinio sve što može da ga izbjegne, ali je implementator angažovao nedovoljno stručne konsultante ili je pružio i lošu obuku i lošu podršku, ili jednostavno slab kvalitet proizvoda softverskog rješenja.

U principu loša implementacija ne može se desiti bez bar nekog doprinosa od strane korisnika. Kao korisnik, bez obzira na uticaj preduzeća koje vrši implementaciju tokom procesa selekcije, konačna odluka je Vaša i morate da budete sigurni da ste donijeli ispravnu odluku.

Na osnovu iskustva firmi koje se bave prodajom, implementacijom, podrškom i prilagođavanjem poslovnih rješenja napravljena je lista stvari na koje korisnik treba da misli prije nego što izabere softversko rješenje i implementacionog partnera, kako tokom sprovođenja, pa čak i dugo poslije.

Semafori za regulisanje kretanja vozila postavljaju se na prilazu raskrsnici, na vertikalnom stubu. Svjetla su postavljena vertikalno, jedno ispod drugog. Semafor može biti postavljen i iznad saobraćajne trake, po horizontali. Svjetla su tada poredana horizontalno, najprije sa lijeve strane je crveno, a zatim slijede žuto i zeleno.

Sve ovo je ok, tako se semafori postavljaju kod nas i u većem dijelu EU. 

Pitanje: Da li ste bili u situaciji kada ste se morali jako saviti prema vjetrobranskom staklu da bi mogli vidjeti kada će crveno preći u zeleno? Ovo je posebno karakteristično za jesenji i zimski period odnosno zamagljen ili zaleđen automobil.

Ako jeste, onda mi se često postavlja pitanje zašto su amerikanci toliko praktičniji i jednostavniji od nas. 

Pogledajte fotografije i vijdećete u čemu je razlika.

Ovih dana neprestano razmišljam kako riješiti problem odlaska na Banj brdo u Banjaluci a da pri tom ni jedna strana ne bude oštećena. Dobro je da građani predlažu različita rješenja, možda se tako lakše dođe do najboljeg.

Otac sam dva maloljetna dječaka i svakodnevno, po povratku sa posla, imam zagonetku koju stalno i iznova rješavamo moji prijatelji i ja. Naime, pitanje gdje odvesti malu djecu Banjaluke na svjež vazduh je pitanje na koje nema ni brzog ni lakog odgovora. Ima malo mogućnosti: na Kozaru, Borje ili na Vlašić. Svaka od navedenih mogućnosti ima mnogo argumenata za i protiv, tako da se na kraju većina roditelja odluči da ostane u gradu punom smoga. Do neke nove prilike.

Sjećam se vremena kad sam ja bio dijete, kada me moj otac često vodio na Banj brdo. Išli smo autom, kad god je bilo lijepo vrijeme. Auto bi parkirali na Trešnjiku a onda krenuli u šetnju dobro mi poznatim šumskim putevima. Lovački nož (za neku “opasnu zvjerku”) i štap u ruci bili su neizostavni u tim našim “planinarenjima” i od njih se nikada nisam odvajao.