Potrebe drugih ljudi bi trebalo da budi u Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) životni napon koji će proizvesti i usmjeriti energiju, poticati viziju, pozivati na organizaciju našega života i rada, na promišljen i odgovoran način.
Potrebe drugih ljudi trebaju svim sveštenim ljudima i SPC dati razlog i smisao života, a ne obratno što je postalo sve češće uvjerenje stanovnika u Republici Srpskoj.
Vjerovatno nas ništa toliko ne može kao ličnost ugroziti koliko osjećaj nepotrebnosti, beskorisnosti i nevažnosti. Osjećaj da nas niko ne treba, da je ono što radimo i čime se bavimo besmisleno, da ne postoje osobe kojima smo važni, koje se za nas zanimaju, očekuju nas i raduju nam se, može biti veoma porazan i poguban.
Da bismo bili zadovoljni, kao ličnosti i kao društvo u cjelini, potrebna nam je unutrašnja snaga i sigurnost da su naš život i rad osmišljeni važnim životnim potrebama osoba kojima smo okruženi, da se nalazimo na pravom mjestu i bavimo sa onim što je zaista potrebno i važno, da se u zadatku koji nam je povjeren osjećamo domaće, „kao kod kuće“, tj. radimo ono što najbolje znamo, što našem služenju daje posebnu sigurnost i radost. OVO JE JEDNA OD STVARI U KOME SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA SIGURNO MOŽE VIŠE DA DOPRINESE.
Dalje, u bolnicama, u domovima za starije i nemoćne osobe, u dječjim vrtićima, u školama i drugim društvenim i javnim ustanovama angažovanje sveštenih lica (hr: časne sestre) imaju pozitivan odnos prema društvu radeći vrlo važan i koristan posao, ono što je u društvu priznato i što se posebno cijeni.
Osnovna briga sveštenika je spasenje duša koje su mu povjerene. To je isto lična briga svakog člana SPC. To se postiže u okviru zajedničkog tijela SPC – ne u izolaciji, ne pojedinačno, već putem uzajamne podrške. Drugi zadatak je služenje – prema Bogu i prema ljudima. To otvara pred svakog člana SPC i parohije čitav niz crkvenih, društvenih aktivnosti.
Služenje ljudima uključuje sve vrste dobrotvornog rada za one koji su siromašni, za one kojima je potrebna pomoć u bolesti, bez ikakvog interesa u odnosu na druge kao što su nabavljanje knjiga, hrane, odjeće i lijekova.
U pojedinim parohijama ova obaveza služenja bližnjima oživjela je parohijske organizacije za pomoć.
SPC bi trebala da ima još jedan poseban i veoma bitan zadatak – Učešće u obrazovanju djece, omladine i odraslih. Da nam pomogne da radimo najbolje što znamo i ono što je najviše potrebno društvu.
Odgovornost parohijskog vođstva, sa jedne strane, jeste uticaj na porodicu u pravcu da ne zanemaruju svoju obavezu prema svojoj djeci, ali i prema svojoj državi.
SPC treba da tjesnije radi sa Vladom Republike Srpske, da formiraju omladinske grupe, grupe za odrasle, nedjeljne škole, dječije horove, te da preduzmu sve druge mjere koje će djecu, omladinu i odrasle okupiti oko SPC a sve u cilju ispunjenja nacionalnih interesa Republike Srpske.
SPC treba da prednjačiti u podsticanju mira, dostojanstva ljudskog bića i da će „više“ raditi za humanije odnose u društvu.
SPC treba da aktivnije sarađujuje sa svim pokretima koji podstiču sveopšte bratstvo među narodima i obavezuju se da će ostvarivati uslove dostojne života za svakoga, te podsticati slobodu svakog naroda.
SPC treba da se aktivnije uključi podršku organizacija koje se bore protiv svih oblika izrabljivanja, diskriminacije i siromaštva, da prednjače i podržavaju sve koji se bore protiv zagađenja prirode i da u raznim prilikama nastoji obići bolesne i siromašne i da uvijek rado pripomogne u skladu sa svojim mogućnostima.
SPC treba uspostavljati i razvijati udruženjima koja su sami osnovali a čija je svrha prikupljanje i podjela odjeće i obuće za siromašne, ljekova, knjiga… Organizacija javnih kuhinja i dobrotvornih akcija…
Želim im ustrajnost u mojim nastojanjima, mir i svako dobro uz poruku: Zajedno možemo više!
