Mnoštvo korisnika, posebno novopridošlih te onih koji se ne snalaze ili pak ne mare za otvoreni kôd, često priča kako treba standardizovati desktop Linux – uvesti jedan tip paketa, jedan desktop, jedan određen način rada itd.

Mobile Raptorov bloger, Robin Lim, kaže korisnicima – slobodno zaboravite, to se neće dogoditi. I zaista, Robin je u pravu. To se neće dogoditi i korisnici mogu slobodno zaboraviti na tu ideju.

Neki će reći kako je, da bi se standardizacija dogodila, potrebno izbaciti riječ Linux te distribucije nazivati samo vlastitim imenima, npr. RedHat, Debian, Fedora, Maegia, OpenSuse, Ubuntu i kako se već sve ne zovu.

Ali, takva nomenklatura dovela bi samo do većega zbunjivanja i definitivnog udaljavanja od standardizacije. Neki su već pokušali zanijekati Linux u imenu, a ako vas zanima zašto, tada vam preporučujem kolumnu Dietricha Schmitza, Linux advocates: http://www.linuxadvocates.com/2013/04/the-linux-inside-stigma.html.

Naime, stvar je u marketingu i profiliranju korisnika te ciljanju na korisnike s najvećom platežnom moći koji su ujedno tehnički neosviješteni; odnosno u tome da istim tim korisnicima tehničke specifikacije ne znače ništa osim slova i brojki na naljepnici, da nisu geekovi i da nisu tehnofili a opet da mogu izdvojiti bez problema 500 ili više dolara za ljepuškast uređaj. Takav je pristup tržištu istestirao, primijenio i usavršio Apple. Što i nije loš pristup s ciljanjem isključivo određenoga dijela tržišta, ali ni on ne dovodi do standardizacije. Takođe, mnoštvo predlaže da treba ostaviti samo jednu distribuciju na životu i samo nju razvijati. Ovakav bi pristup bio pravo samoubistvo i uništavanje prava i slobode korisnika. Tada to više nije slobodan i otvoren softver.

Realno gledano, možemo reći da svaka zajednica, jednog ili više nivoa, ima barem jednu bolnu tačku koja kad se dotakne dovodi do krvarenja. Zajednica okupljena oko Linuxa po tom pitanju nije nikakav izuzetak. Dapače, upravo zbog mnoštva distribucija ima više tačaka gdje svako vuče vodu na svoj mlin (barem se tako čini) i svaka je vođena nekom vrstom diktatora odnosno geeka na egotripu. I cijela zajednica funkcioniše tako već više 20 godina.

To je takođe jedan od razloga nemogućnosti standardizacije. Opšte je prihvaćeno mišljenje da je Linux operativni sistem. Međutim, to je pogrešno. Linux je jedan i on je kernel. Termin Linux odnosi se na kernel, dok je operativni sistem zasnovan na Linux kernelu – distribucija. Osnovni dijelovi Linux-a jesu:

• kernel
• GNU-ovi paketi
• grafičko okruženje
• korisničke aplikacije

Svaka od ove četiri grane ima svoje specifične zadatke u sistemu.

Dakle, svaka je od distribucija operativni sistem za sebe kojima je u principu zajednički samo kernel na kojem su zasnovani poneki alati. Kao takve bi ih i korisnici trebali doživjeti i doživljavati. Svaki od ovih operativnih sistema ulazi u tržišnu utrku za sebe, a nemaju svi ni istu namjeru i istu ciljanu publiku. Neki ciljaju upravo istu onu publiku koju već više 20 godina drži Apple, dok drugi ciljaju na poslovne korisnike, treći na provajdere. Četvrti na radne stanice, peti na uređaje posebne namjere… Nametanje standarda u ovakvim uslovima ne može proći jednostavno iz razloga jer ovo sve nije jedan operativni sistem, nego stotine njih koji imaju samo zajednički kernel i pokoji alat. Standardizacija bi u ovim okolnostima takođe oduzela slobodu. Nestala bi sloboda izbora i sloboda upotrebe.

Dakle, gledajte na Linux distribucije kao na ono što i jesu – kao na operativne sisteme. Standardizacija tu nema smisla. To je jednako kao i standardizacija između Unixa, Windowsa, OS-X-a, Arosa, QNX-a, Linuxa, BSD-a i Hurda. Tada svaka od tih platformi gubi svoj smisao i zapravo postaje nepotrebnom. Svaka od njih ima svoje određeno ciljano tržište na kojem upravo ona dominira. Činjenica: ne postoji superioran operativni sistem. Svaki je superioran upravo u svom ekosistemu.

Tako je i kod operativnih sistema zasnovanih na Linuxu. Ne postoji superiorna distribucija i ne postoji loša distribucija. Svaka obavlja upravo najbolji posao u području za koje je rađena. Sve ostalo jest fanbojizam koji je ujedno i jedna od bolnih tačaka zbog kojih se i krv prolieva. Ali opet, upravo radi principa slobodnoga softvera i otvorenoga koda standardizacija postoji. Kôd rađen na jednoj distribuciji možete bez problema pokrenuti i na drugim distribucijama, tj. nije strogo vezan isključivo za jednu distribuciju.

Nadalje, neki priželjkuju standardizaciju korisničkog-grafičkog okruženja. S obzirom na to da korisničko okruženja možemo podijeliti na dva osnovna dijela – grafičko i znakovno, a grafičko je upravo ono vidljivo kod kojeg i dolazi do zavrzlama, to bi takođe uništilo slobodu odabira i upotrebe. Pogledajte, npr., Windows operativne sisteme. Svi izgledaju identično i jednolično, a korisnici baš i nemaju neku veliku slobodu izbora, bilo da se radi o načinu rada desktopa, izmjeni izgleda, ili onog bitnog – kako će se njihov računar ponašati.

Upravo ta sloboda i ta ogromna mogućnost odabira je i prednost svih otvorenih i slobodnih sistema, pa zašto ju onda ukidati? Princip - one to rule them all – jest loš. Ipak ovo nije Tolkienova knjiga Gospodar prstenova i nije priča o malenom Hobitu koji odlazi na putovanje popraćeno svom silom likova iz svijeta fantazije.

Danas imamo završen Linux sa širokom lepezom divnog slobodnog i otvorenog softvera.

Imamo široku lepezu odabira. Svako može naći baš ono što njemu treba i što zadovoljava njegove potrebe. Nebitno je li u pitanju nerd, geek, tehnofetišist, tehnofil ili pak krajnji korisnik. Za svakoga postoji odabir i svatko ima svoje mjesto, a najvažnije, svi su dobro došli i svi su ravnopravni. Toliko brige pa i ljubavi, toliko odabira i mogućnosti. U ovom ekosistemu sloboda je trijumfirala nad zatvorenošću i kontrolom. Sloboda koja je upravo i ključan pokretač iza svega.

Ta sloboda nam je svima data

Sloboda pokretanja programa u bilo koju svrhu.

Ograničavanje pokretanja slobodnoga softvera vremenski (“probna verzija traje 30 dana”, “licencija ističe 1. januara 2013.”), ograničavanje svrhe pokretanja (“dopušteno korišćenje u nekomercijalne svrhe”, “zabranjeno koristiti u svrhu testiranja i poređenja”) ili geografsko ograničavanje (“ovaj program nije dopušteno upotrebljavati u zemlji X”) čine program neslobodnim.

Sloboda proučavanja načina na koji program radi i njegova prilagođivanja svojim potrebama.

Ograničavanje uvida ili promjena programa zakonom ili praktično, poput obavezne kupovi npr. licence, potpisivanja ugovora o tajnosti ili – za programske jezike koji imaju više oblika ili načina prikaza – zabrane pristupa preferisanom načinu razumijevanja i uređivanja programa (izvornomu kodu), takođe čine program vlasničkim (“proprietary”, tj. neslobodnim). Bez slobode mijenjanja programa, ljudi su prepušteni na milost i nemilost jednog isporučioca.

Sloboda redistribucije kopija kako bi se pomoglo bližnjem

Softver može biti kopiran/distribuisan praktično besplatno. Ako vam nije dopušteno program dati kolegi u potrebi, to čini program neslobodnim. Sam čin možete naplaćivati ako tako odlučite.

Sloboda poboljšavanja programa i objavljivanja vaših poboljšanja javnosti u korist cijele zajednice

Nisu svi jednako dobri programeri na svim poljima. Neki ljudi uopšte ne znaju programirati. Ova sloboda dopušta onima koji nemaju vremena ili vještine potrebne za rješavanje nekog problema da indirektno iskoriste slobodu mijenjanja softvera. Ovo se može činiti i uz plaćanje.

Standardizacija bi narušila te slobode, a broj bi instalacija pao. Ali onda bi se ponovno dogodila čarolija otvorenoga koda. Forkovi bi se nanovo počeli rađati i preuzimati primat na tržištu izguravši standardizovane operativne sisteme sa scene.

Takođe, jedna od pritužbi koja uvijek vuče na standardizaciju je i jedinstvena vrsta paketa i jedinstveni instalacioni paket. Paketiranje je način na koji određena zajednica distribuiše kôd te ga tako daje široj masi korisnika na upotrebu. Instalacioni paket je glavna karika i osobina svake distribucije kroz koju se vidi pristup softveru i filozofija određene zajednice. Možda vam se ne sviđa jedna filozofija i pristup, ali to ne znači da vam se neće svi dopasti. A opet, kako cijelo vrijeme govorimo o zajednicama koje su djelić jedne velike zajednice okupljene oko slobodnog i otvorenoga koda, tada vidimo da standardizovana vrsta paketa postoji. To je upravo sam kôd, kôd koji nam je dat na upotrebu, kôd koji možemo prilagoditi sebi i svojim potrebama, kôd kroz koji su nam u ruke date i sve četiri slobode.

Takođe postoji i standardizova instalacioni paket. To je instalator i deinstalator softvera. Ostalo su samo finese i načini na koje određene zajednice distribuišu softver prema korisnicima kroz svoju filozofiju.

Sada kad je sam Linux na putu prema vrhuncu i dominaciji, u trenutku kad sve veći broj korisnika ima priliku okusiti čari slobode, ne smijemo si priuštiti da Linux desktop postane jednako zatvoreno desktop biće kao Windows ili Mac. Nebitno je ko koju distribuciju koristi, jer svako od nas je individua za sebe, nemamo svi iste potrebe, ne obavljamo svi iste poslove i nemamo svi istu životnu filozofiju. Bitno je da svi koristimo slobodan i otvoren softver i da se držimo četiriju osnovnih sloboda datih nam u ruke upravo tim slobodnim i otvorenim softverom. Zato, nemojte trošiti energiju i prolijevati krv na temi koja je distribucija bolja, koji je muzički izvođač bolji, koje je grafičko okruženje bolje. Jednako kao što je i standardizacija u ovome ekosistemu nemoguća, tako je i odgovor na ova pitanja nemoguć.

Linux desktop je haos, ali to je prividan haos. U Linux desktopu zapravo vlada savršen sklad i mir.

Haos je na tržištu koje je zasićeno i haos je u korisnicima koji zapravo ne znaju što žele i koje su njihove potrebe. Uzmimo kao primjer bilo koju distribuciju s bilo kojim okruženjem. Vrijeme učenja traje od par minuta do par sati. Ali, činjenica je da sve radi. Linux kao platforma podržava najveći raspon hardvera. Nema platforme na svijetu koja podržava veći raspon nego Linux. A opet, dovoljno je jednostavan da se i krajnji korisnik njime može koristiti; toliko stabilan i siguran da može pokrenuti svaku radnu stanicu i svaki server, ali opet dovoljno geeky da svaki geek nađe svoje zadovoljstvo u njemu. A sve to se postiglo upravo ignorisanjem standardizacije i otvaranjem.

Zbunjeni ostaju zbunjeni, radoznali postaju navikli, a inkvizitori postaju propovjednici. To nije haos. To je način na koji funkcionira FLOSS. Dakle, ako želimo nešto standardizovati i mijenjati, onda to nije Linux već tržište, odnosno korisnici – mi sami. Mi kao korisnici moramo se promijeniti i postati svjesniji sebe samih i svojih potreba, odnosno odmaknuti se od marketinga. Promjene koje tražimo su u nama samima.

Autor: Lutherus @linukszasve

Vezani članak: Bolja uprava na boljem operativnom sistemu

NAPOMENA: Ako želite da promovišete link u ovom članku, javite mi.

Ako vam se ovaj članak dopao, lajkujte FB stranicu DM Spot, Twitter ili LinkedIn i budite obavješteni kad novi članak bude objavljen.