Koliko vrijedi jedna poslovna ideja?

Potencira se važnost ideja, ali zaboravlja šta zapravo čini ideju i koliki je put od ideje do proizvoda kao i koje sve opasnosti i stranputice vrebaju neopreznog kreativca...

Pomalo nervozna atmosfera u sobi za sastanke. Moj sagovornik priča o tome šta ga motiviše u poslu, a ja nestrpljivo čekam da pređe na stvar. Da mi napokon ispriča ideju zbog koje je i zatražio sastanak. Njegova je pozicija nezahvalna - on ima ideju, ali ne i znanja pretvoriti je u konkretan proizvod. Napokon prelazimo na stvar. Dugi uvod, ograđivanje od drugih već viđenih projekata, vidim da iščekuje moju reakciju, pretpostavljam uzvik oduševljenja, možda i zagrljaj?

U glavi mi se vrte američke priče o uspjehu. Junak, mlad i neiskvaren, dolazi s idejom kod glavešine koji ga ismijava, odbija i izbacuje vani. Nešto kasnije junak je na svim naslovnicama, projekat apsolutni hit, a svi pričaju o glavešini koji je bio toliko blesav da propusti priliku.

Takvu su nam priče najdraže - J. K. Rowling je odbijena 13 puta prije nego što je pronašla izdavača za Harry Pottera, a Decca Records su odbili tad mladi bend Beatles jer su bili preslični bendu Shadows. Nisam glavešina niti nepristojan da se ičijoj ideji nasmijem, ali hoće li se mene sjećati s podsmjehom za par godina i kako sam ga odbio? Je li to zapravo najveća poslovna prilika, ne dana ili sedmica, već i cijele godine, a ja ću je propustiti? Maglovito se prisjećam Sunscreena i rečenice kako ti se život promijeni naglavačke u neki dosadan utorak u 4 popodne.

Opet, ideja je u najmanju ruku obična. Jedna od onih ideja kakva vam padne na pamet u čekaonici ili u saobraćajnoj gužvi, malo promislite o tome i zaboravite. Dolazi vrijeme za odluku - reći istinu da je ideja bezvezna i da ne bih nikad uložio novce u nju (a zapravo se to i traži, jer izrada i programiranje zahtijeva ođreden broj ljudi, a to se vrlo lako preračunava u novac), reći laž da je ideja zanimIjiva, ali da nažalost u ovom trenutku nemam resurse pokretati tako nešto jer smo već okupirani sličnim projektima, ili pak nastaviti razgovore na idućim sastancima, više se informisati o potencijalnom tržištu i uložiti vremena u razradu ideje. Odgovor se ipak počinje nametati sam od sebe.

Na sasvim bezazleno pitanje o tome kako je došao do ideje, nadajući se u odgovoru poput „često se u poslu susrećem s tim problemom i na ovaj način bismo to efikasno riješili i usput dobro zaradili", stvar ide u drugom smjeru. „Baš sam nedavno gledao Social Network i razmišljao kako treba pokrenuti nešto. Pratim šta drugi rade, razmislio i eto ideje!". Razmišljam o stotinama klinaca koji su nakon pogledanog filma s Bruceom Leejem upisali karate pa ubrzo shvatili da se karate majstor postaje godinama truda i znoja. Možda je to jasno i mom sagovorniku pa krećem s konkretnim pitanjima. A nema konkretnijeg od „kakvo partnerstvo želite".

Ovakvih sastanaka sam u prošlih nekoliko mjeseci imao, doista ne pretjerujem, osam. I svi (uz jedan častan izuzetak) imali su identičan prijedlog - ja vama ideju, vi to napravite, a profit dijelimo 50-50.

Što me dovodi do konačnog pitanja, koliko zapravo vrijedi jedna ideja?

Za početak, očito je neslaganje oko samog pojma ideje. Nekome je to običan koncept ili misao, a nekome je to problem, vizija rješenja i izvedbeni plan. Plus kako pozicionirati i prodavati rješenje, odnosno proizvod na tržištu. Ako neko ima sve to, tad je tehnička realizacija čista manufaktura.

Nekoliko stvari ovakvi predlagači nemaju na umu. Prva i najočitija je RIZIK - ko ga snosi?

Od tehničkog izvodača očekuju da kompletan rizik preuzme na sebe, odnosno uloži novac u izradu i nada se da će jednom doći do povrata. Idejni začetnik ne snosi nikakav rizik. Uspio projekt ili ne, njemu je svejedno, on je svoje obavio kad je ideju izrekao na papiru. Ukoliko je spreman finansirati dio razvoja, tad razgovaramo o nečem ozbiljnijem, o projektu u kojeg se očito vjeruje pa je i predlagač spreman preuzeti rizik.

Druga stvar je ISKUSTVO.

Mnogo vrijedi ako predlagač ideje ima iskustvo na poslovnom području problema te kontakte među potencijalnim korisnicima. Ali najčešće to nije slučaj. Uostalom, da jest, predlagač bi sigurno imao kvalitetniju razradu podjele od 50-50. Iskustvo u prodaji takvog rješenja zaslužuje veći udio.

Ali što je s iskustvom izvodača?

Projekt može izraditi bilo ko s određenim znanjima, ali zasigurno više vrijedi tim koji je već štošta naučio na sopstvenim greškama, isprobavanju koncepata koji prolaze na odredenim tržištima i kod ciljane populacije te koji put, o svom trošku, udario glavom o zid.

Dajte istu ideju različitim ljudima i dobićete potpuno drugačije proizvode s krucijalnim razlikama.

Realizacija ideje i to ne samo tehnička, već puno važnije prodajna i marketinška, je ono što čini razliku. Sjetite se samo banalnih ideja koje su odjednorn postale najveći hit – npr. Million Dollar Homepage (1 piksel reklame za 1 dolar), pa čak i Twitter. Svi ovi spomenuti faktori, pa i mnogi drugi, utiču na stvaranje partnerstva. Na kraju je presudan i lični faktor - sviđa li vam se partner ili ne. Često ćete čuti od investitora da se, osim u ideju (ali punu ideju s jasnim poslovnim planom), ulaže i u ljude iza te ideje, koji se podjednako procjenjuju.

Zgodno je pogledati i uzore - Mark Zuckerberg je u 2010. godini držao tek 24 % učešća u Facebooku. Ovo „tek" treba shvatiti uslovno, što zbog valuacije, a što zbog broja investitora, ali on je idejni začetnik i glavni arhitekta.

Bill Gates danas ima nešto više od 8% učešća u Microsoftu, a bio je osnivač, direktor i do 1989. je pisao kod proizvoda. Ulazak investitora je naravno povezan sa smanjivanjem učešća, pa je uvijek glavno pitanje ko, šta i koliko investira. Nakon ovih sastanaka sve što mi je ostalo je hrpa papira kojekakvih NDA ugovora i podsjetnik na nerealna očekivanja i potrošeno vrijeme.

Ali, idemo dalje, možda već sastanak iduće sedmice na istu temu promijeni sve...