Ah, kad ih se samo sjetim... Jutara nakon neprospavanih noći, nemira donesenog s posla, različitih očekivanja... Samo recite. U brzom načinu života i hroničnom nedostatku vremena da jedni drugima pogledamo u oči, sva ova svakodnevna stanja unutar porodice vode uglavnom istom - greškama u komunikaciji, a potom i iskazivanju spostvene nemoći VIKANJEM - na dijete, muža, ženu, svejedno. Vikanje postaje našim ispušnim ventilom. A kada jednom preraste u naviku, njegova učestalost eksponencijalno raste.
Vikanje je poput zavisnosti. Uporedimo ga sa potrebom jedenja čokolade. Što je više jedemo, to je više trebamo! I dok se u prvom trenutku od nje osjećamo bolje, za kratko vrijeme osjećamo se loše zbog njezinih negativnih sastojaka (u prvom redu šećera) - raspoloženje nam naglo opada i postajemo mrzovoljni. Isto je s vikanjem. Vikanje možda jest najbrži način da dođemo do željenog cilja, ali nam daje kratkotrajno zadovoljstvo s dugoročno lošim posljedicama.
Trenuci zajedničkog opuštanja
Osvijestili smo to i u naša četiri zida sa troje maloljetne djece. I iako smo sve shvatili, rješavanje napetosti vikanjem izgledalo je kao urođeni fenomen kojeg se ne možemo riješiti. Razgovori o tom problemu pomagali su samo u teoriji, a stvarnost ih je bacala pod tepih.
Negdje oko 18 časova svakoga dana trebao bi biti divan trenutak našeg zajedničkog okupljanja. S posla, vrtića i tako dalje... Naša djeca su oko nas i upijaju kako dišemo toga dana - ako smo nemirni i ona sama postaju nemirna, i obratno.
U naredna tri časa koliko nam preostaje da djecu potrpamo u krevetiće trebalo bi ih u najmanju ruku nahraniti, okupati, oprati im zube, poigrati se i popričati s njima te im kroz poluotvorene kapke pročitati i koju priču. U ta tri časa, kada su djeca željna svojih roditelja u najopuštenije stanju, mi se borimo s njihovim primarnim potrebama, a napetost zbog nedostatka vremena i neusklađenih želja, raste. Postajemo nezadovoljni sami sobom i jedni s drugima pa vikanje postaje način na koji sami sebe kažnjavamo zbog neuspjeha (uglavnom u komunikaciji).
Prekretnica u našoj porodici
A onda smo suprug i ja došli na sjajnu zamisao: za početak, svaki dan iza 18 časova nema vikanja na djecu! Što god "uprskala", pokušaćemo to riješiti mirnim putem: razgovorom, promišljanjem prije burne reakcije i slično. Ako to uspijemo, na kraju sedmice se nagrađujemo - pozovemo baka servis i odlazimo u kino!?! (to je samo primjer). I, upalilo je!
Ali ne zavaravamo se, to nije situacija u kojoj se čovjek može opustiti. To je stanje koje se treba truditi zadržati. Jer, sjećate se priče o čokoladi? A vremena kada ste i sami istu odlučili izbaciti (ili bar umanjiti njezinu konzumaciju) sa svog menija? Ako se sjećate, onda se sjećate i da vam nakon nekog vremena čokolada više nije ni trebala. Ali onog trenutka kada ste je ponovo probali, potreba za njom se vratila, a ako ste konzumaciju nastavili i povećali, potreba za njom je nastavila rasti.
Isto se dešava i s vikanjem. Dok smo ispočetka ulagali izuzetne napore da se othrvamo porivu da povičemo, s vremenom smo to činili sa sve većom lakoćom. Gotovo spontano. Uskoro nam više nije bilo jasno zašto smo ikada toliko vikali. U tom mirnijem tonu, suprug i ja bili smo zadovoljniji sobom, a djeca nama. Nekako smo se svi više smiješili i svakako zadovoljniji lijegali u krevete.
Zato, kada detektujete vikanje u svom ili tuđem ponašanju, osvijestite ga što prije i srežite u korijenu. Nasmijte se tom "nestašluku" i krenite ispočetka. Nije preteško, a donosi veliku dobrobit za cijelu porodicu.
Izvor: http://www.klokanica.ba/
