Pojam "helikopter roditelji" označava suviše zaštitničke roditelje koji bez prestanka budnim okom prate svoju djecu. To su roditelji koji žele da svoju djecu poštede svih neugodnosti na koje ona mogu da naiđu.
Šta znači biti "helikopter" roditelji?
Pojam helikopter roditelja dolazi iz SAD-a i Kanade, a koristi se kako bi opisao roditelje pretjerano prisutne u životima svoje djece. U najboljem slučaju, oni su izrazito angažovani u školsko postignuće svoje djece, veoma bliski sa njima i dobri savjetnici koji im pomažu da prebrode teške životne periode. Međutim kratak je put od angažovanog do opsjednutog roditelja…
Helikopter roditelji ne znaju da zastanu i naprave granicu, ne mogu da ocijene kada je vrijeme da prestanu da štite i vraćaju svoju djecu u neke ranije razvojne faze. Na neki način oni lete nad njihovim glavama i nastoje odagnati i najmanju teškoću ili problem na koje bi mogli naići njihovi potomci.
Helikopter roditelji misle da njihova djeca, bez obzira koliko imaju godina, stalno imaju potrebu za njima. Jako su prisutni u njihovim životima, utiču na njihove izbore i ne ostavljaju im mnogo prostora za slobodno odlučivanje.
Kako su nastali helikopter roditelji?
Porijeklo ovog fenomena je vezano za kulturološko, socijalno i ekonomsko stanje društva u kome živimo…
Današnje porodice sve česšće se odlučuju na sve manji broj djece, pa samim tim je i pritisak veći.
Živimo u društvu opterećenom perfekcionizmom.
Danas roditelji osjećaju obavezu da djeci priušte sve najbolje… najbolji raspust, najbolje obrazovanje, idealno djetinjstvo, itd., te ne ostavljaju prostor za greške koje bi njihova djeca mogla da počine zato što nešto još uvijek ne znaju i treba da nauče. U odlučivanju se koriste ličnim iskustvom odrasle osobe kako bi donijeli najadekvatnije odluke za budućnost svojih potomaka. Ovo pretjerano ponašanje je neka vrsta negiranja stvarnosti i uljepšavanja slike svijeta u kojem živimo.
Sve kompetitivnije tržište rada i sve neizvjesnija budućnost za sve, na ovaj način se negira. Roditelji od silne želje da pomognu nastoje da svojoj djeci prisušte sve najbolje, a istovremeno ih ne pripremaju za ono što ih čeka sutra.
Paradoks je da helikopter roditelji gotovo cijeli život posvećuju što adekvatnijoj prirpremi djece za tržište rada (što bolje obrazovanje, što više vannastavnih aktivnosti, što kvalitetnije bavljenje sportom, itd) za koje upravo ta djeca bivaju apsolutna nespremna jer im je kroz cijeli proces ”helikopterisanja” oduzeta SAMOSTALNOST!
Koje su posljedice po dijete?
Ova vrsta roditeljstva nameće niz problema za djecu koja su bila odgajana na ovaj način…
Ova djeca prije svega nisu naučila da budu samostalna, nisu naučila da budu odgovorna i da preuzimaju odgovornost za svoje postupke i ponašanja, nisu naučila da prihvataju nauspjehe, niti da budu sama. Pored toga, nisu u stanju da donose samostalno odluke koje se tiču budućeg života bez upliva svojih roditelja.
U odraslom dobu djeca koja su imala ovu vrstu vaspitanja su sklonija hroničnoj depresiji usljed nedostatka tolerancije na frustracije.
Izazov za helikopter roditelje: naučiti povjerenje
Neophodno je riješiti se iluzije da možemo sve kontrolisati u životu djeteta. Roditelj treba da bude spona između realnosti i djeteta, naravno da je prirodno željeti zaštititi svoje dijete, ali istovremeno je neophodno naučiti ga da bude odgovorno i samostalno imajući povjerenja u njega. Umjesto helikoptera, zar nije mnogo bolje biti neprimjetna letjelica… roditelj koji pomaže djetetu da razvije samostalnost i koji je prisutan i dobronamjeran, koji prati i štiti, ali samo u posebnim prilikama?
Autor: Jasna Dragišić, psiholog
