Način na koji roditelji vaspitavaju svoje dijete veoma je važan, jer se u ovom procesu oblikuje djetetova ličnost sa kojom će ono startovati u odrasli život.
Ono što roditeljima može da pomogne, ukoliko žele da preispitaju način na koji odgajaju djecu, jeste da se upoznaju sa tri osnovna vaspitna stila i sa njihovim najvjerovatnijim rezultatima u djetetovoj ličnosti i ponašanju.
Krajem šezdesetih godina prošlog vijeka poznati razvojni psiholog dr Dajana Baumrind je identifikovala:
- permisivni,
- autoritarni i
- autoritativni vaspitni stil.
Šta je permisivni ili popustljivi stil?
Ime ovog stila dolazi od engleske riječi permission, što znači dozvola. Riječ je o roditelju koji uspostavlja sa djetetom „drugarski”, jednako vrijedan odnos koji djetetu sve dozvoljava. On nije u stanju da djetetu nešto zabrani ili da dijete natjera da nešto učini što dijete ne želi. Glavni način na koji roditelj uglavnom neuspješno pokušava da utiče na djetetovo ponašanje jeste da mu beskonačno objašnjava, apelujući na djetetov razum, vjerujući da će dijete kada ga bude razumjelo promijeniti ponašanje.
To su roditelji koji nude ljubav, ali kada je u pitanju disciplinovanje oni postaju „nemoćni roditelji”. Imaju snažno osjećanje krivice kada pokušaju da odbiju neku djetetovu želju ili da ga natjeraju da čini nešto korisno, što dijete odbija.
Vjerujući da bi insistiranjem na disciplini „traumatizovali” dijete i oštetili njegovu buduću ličnost, oni najčešće popuštaju. To su roditelji koji se plaše da bi dijete moglo da prestane da ih voli ukoliko ne budu dobri. U strahu od „traume”, ovi roditelji izbjegavaju da primjenjuju kazne, pogotovo ne tjelesne kazne.
Rezultat permisivnog vaspitanja je „sindrom razmaženog djeteta”.
Ovako odgajana djeca ne razviju sposobnost upravljanja sobom; nemaju sposobnost regulacije emocija, tako da su impulsivna i nasilna; nemaju radne navike tako da ne istrajavaju u dugoročnim zadacima; na osujećenje želja reaguju veoma buntovno, prkosno, nekada sa mržnjom; nemaju razvijenu empatiju, tako da su sklona antisocijalnim ponašanjima...
Izrastaju u egocentrične, patološki narcisoidne ličnosti, hedoniste koji neće da odrastu i prihvate odgovornost za vlastiti život; zavise od roditelja koji ih izdržavaju i u tridesetim i četrdesetim godinama; ne uspjevaju da stvore dublje i stabilne emocionalne veze sa partnerima; groze se rađanja...
Pored svega duboko su nesrećni, jer njihov način života nikako nije u skladu sa veoma visokim mišljenjem koje imaju o sebi.
To su razlozi da sve više autora smatra da popustljivo, permisivno vaspitanje – pružanje ljubavi bez disciplinovanja – nikako ne može da bude preporučen vaspitni stil.
O ostalim stilovima vaspitanja djece, drugi put.
NAPOMENA: Ako želite da promovišete link u ovom članku, javite mi.
Ako vam se ovaj članak dopao, lajkujte FB stranicu DM Spot, Twitter ili LinkedIn i budite obavješteni kad novi članak bude objavljen.
