Boks je blagotvoran. Bilo da vam je petnaest ili pedeset, poslije osnovne obuke neophodne za boks -- postupka koji Džojs Kerol Outs naziva "fantastičnim potčinjavanjem samog sebe" - bićete tjelesno čvršći nego ikada.
Ne možete boksovati a da ne očvrsnete, kao što ne možete plivati a da se ne pokvasite. Ne možete ni u šta udarati tri minuta - u vreću, u krušku, u fokusere, a svakako ne u drugo ljudsko biće - bez dobrog kardiovaskularnog stanja. Ništa ne podstiče srce, ne ubrzava krv i ne otčepljuje vene kao boks.
Ne možete ni primiti jak udarac u stomak ako dole nosite mekani pivski jastuk. Boks poznaje bezbrojne varijante trbušnjaka i trenirajući boks radićete na stomačnim mišićima koliko biste i na jogi ili pilatesu. Boks ubija pivski stomak i budi trbušne mišiće.
Boksu se morate posvetiti, ne možete boksovati kad vam dođe. Boks nije skijanje ili ronjenje, nije nešto čime se možete baviti jednom godišnje na odmoru. Boks nije čak ni kao fudbal ili tenis - ne možete se baviti boksom povremeno u parku kad je sunčan dan. Boks, čak i na amaterskom, rekreacionom nivou, iziskuje predanost, disciplinu i izdržljivost.
A evo zbog čega je boks poseban - tjelesna čvrstina je samo početak. U boksu je zapravo najvažnija mentalna čvrstina. Zato što boks umiruje. Uči nas kontroli. Liječi nam glavu. Boks rađa poštovanje prema drugima i prema sebi. Dvorane za boks često privlače neobuzdane dječake, rđave momke, agresivne ljude - ali svi oni nauče, vjerovatno na prvom času, da jednostavno ne mogu da boksuju bez samokontrole.
Boks mijenja čovjeka.
Kada bi se boks učio u školama, promjenio bi svijet.
Šta može da spase oštećenu djecu interneta?
Svaki stariji naraštaj očajava zbog mlađeg pokoljenja. Ali, u ovo gojazno, pornografijom zasićeno digitalno doba, taj očaj nije neosnovan.
Današnji mladi su osuđeni na propast - goje se od brze hrane i godina sjedenja, oglupjeli su od pištavih smartfona, seksualnost im je uškopljena i iskrivljena od stalnog priliva tvrdih pornića. Šta ih može spasti?
Samo boks.
Samo od boksa mogu da očvrsnu, samo boks može da ih vrati u tjelesni svet, samo boks može da ih podsjeti da imaju tijelo, glavu i srce, i samo boks može da ih uljepša i obezbjedi im djevojku.
Ta jadna beskorisna djeca!
Navodno su povezanija sa svijetom od bilo kog naraštaja u ljudskoj istoriji, a beznadežno su nepovezana sa svijetom mišića i krvi. Mladi ne nose noževe jer su opaki. Nose noževe jer su slabići, jer se plaše, jer su prestravljeni. Zato što ne boksuju. Kad bi u školi učili boks, sve ovo - gojaznost, zavisnost od pornića, nervozni noževi - nestalo bi preko noći.
Boks se nekada učio u britanskim državnim školama. Uprkos uvriježenom mišljenju, nikad nije zabranjen, nego je samo odumro otprilike u vrijeme prvog albuma Bitlsa.
Boks nikad nije zabranjen u britanskim školama uprkos velikim naporima ljekara i laburističke poslanice po imenu Edit Samerskil čija je kampanja protiv boksa imala veliku podršku, ali je za nekoliko glasova izgubila u Donjem domu. Možda se glasalo protiv Edit Samerskil, ali duh vremena bio je uz nju. Vremena su se mijenjala. Sjećanja na rat su blijedjela. Obavezna vojna služba je ukinuta. Muževne vrline izlazile su iz mode. Mnogi su vjerovali da je boks u školama zaostavština nasilne prošlosti.
Boks je prestao da se uči u školama 1962. godine. Iako Ministarstvo prosvjete ne određuje koji sportovi treba da se podučavaju u okviru nacionalnih programa, ako je neki dječak želio da uči boks poslije 1962, morao je da se učlani u bokserski klub. Zbog toga su boks učili samo dječaci koji su već naklonjeni sportu, agresivni i neustrašivi - oni kojima je boks najmanje potreban. "Škole mogu da ponude nastavu boksa ako žele", rekla je predstavnica za javnost Ministarstva prosvjete kući BBC, "ali, naravno, moraju da vode računa o bezbjednosti. Mi načelno smatramo da je najbolje učiti boks u klubovima, od kvalifikovanih trenera."
To je bio opšti stav - boks je jednostavno suviše nasilan za školu. Ta predrasuda poriče iz slike boksa kao sporta siledžija. Romanopisac i amaterski bokser Džordž Garet osporio je tu sliku: "Mnogi dobri i iskusni bokseri postali su blagi i dobri ljudi. Oni po navici borbenost ostavljaju za ring."
Ovo je zlatno doba britanskog boksa. Profesionalni boks imao je svjetskog prvaka Karla Froča, amaterski boks blistao je na Olimpijskim igrama u Londonu, a klubovi Amaterske bokserske asocijacije Engleske cvjetaju. Ali, isključenjem iz škola boks je postao mali sport - a trebalo bi da je najveći. Boks je borilačka vještina Zapada, usađen je u našu kulturu kao kung fu u kinesku, karate i džudo u japansku ili taekvondo u korejsku. Nema ničeg ezoteričnog u poznavanju samoodbrane.
Prije nekoliko godina škole u Bromliju uvele su boks u nastavu fizičkog vaspitanja pod nadzorom ABAE. Iako su treninzi bili beskontaktni - učenici i učenice su trenirali, ali nisu sparingovali - svi su se preobrazili. Uvijek je tako!
Šta se dešava kada dijete boksuje?
Debeli klinci smršaju. Siledžije se nauče skrušenosti. Devojčice steknu moć. Slabići ojačaju. Plašljivci steknu hrabrost. Neobuzdani se nauče samokontroli. Bolešljivi očvrsnu.
A svi nauče da u boksu nema mjesta bijesu.
Plan ABAE jeste da poveća prisustvo u školama, da pruži priliku djeci da se upoznaju s boksom i da se zatim učlane u klubove. To je dragocjen cilj. Ali, boks treba da bude i takmičenje, baš kao fudbal. Establišment oholo prezire boks jer pretpostavlja da bi u školama izazvao krvoproliće. Ali nijedan odgovoran trener ne bi dozvolio učenicima da sparinguju dok ne savladaju osnove odbrane - blokiranje, izmicanje, saginjanje i slično.
Zbog neophodne opsjednutosti tjelesnom težinom i sparivanja sličnih, boks je ujednačeniji od bilo kog drugog sporta.
Ne postoje "fer trka Formule jedan" ili "fer fudbalska utakmica", ali zamisao o fer borbi sastavni je dio boksa. Zbog toga je, statistički govoreći, boks relativno bezbjedan sport. Bokseri ne žude za uzbuđenjem. Ja sparingujem već godinama, ali ne pada mi na pamet da vozim bicikl po londonskim saobraćajnicama. To bi bilo zaista strašno.
Tačno je da profesionalni bokseri dobijaju udarce koji bi lako omamili ili ubili običnog čovjeka. Ali amateri, rekreativci - pa čak i profesionalni sparing-partneri u ringu prije velikih mečeva - uvijek nose kacige. Ponekad završimo s masnicom na oku ili krvavim nosom, ali nikada ne bivamo ozbiljno povređeni jer nas ne udara Džo Frejzer, jer nosimo kacige i, što je najvažnije, zato što se ne borimo do tačke krajnje dehidracije, do te smrtonosne zone u kojoj se događaju ozbiljne bokserske povrede.
Boks nas uči kako da se odbranimo u svakoj prilici. Boks nas uči da postoji jednako mnogo načina da izbjegnemo udarac koliko i da ga zadamo. Iako su državne škole digle ruke od boksa 1962, u najboljim privatnim školama nikada nisu izgubili vjeru u iscjeljujuću moć boksa. Zbog toga su svi moji poznanici koji su boksovali u školi pohađali Iton.
U doba kada je naraštajima izgubljenih dječaka stav prema ženama izobličen nasilnom ženomrzačkom pornografijom, u doba kada slobodno vrijeme provode igrajući se mišem dok ne zapišti, boks može pomoći obnovi osjećaja humanosti između momaka i djevojaka. Na Igrama u Londonu 2012. vidjeli smo da djevojke mogu da boksuju. I to vrhunski.
Olimpijske igre 2012. iz korena su promjenile dugogodišnji stav prema ženskom boksu. Nije to ženski fudbal ili ženski tenis -- bijedna zamjena za ono pravo. Bila je to čvrsta visokooktanska zabava za Britanku Nikolu Adams i Irkinju Keti Tejlor. Kad je Amir Kan osvojio srebrnu medalju u Atini 2004, rekao je: "Duboko u duši vjerujem da žene ne treba da boksuju. To je moje mišljenje. Udarci mogu biti vrlo bolni. Žene bi mogle da stradaju."
Oh, Amire! Rugala se šerpa loncu. U Londonu 2012. Kan je uživao u ženskom boksu u društvu premijera. "Au, pa ove djevojke su nevjerovatne!", rekao je Lenoks Luis, a Dejli telegraf nazvao je ženski boks "najčistijom suštinom olimpijskog duha - sportom sporta radi".
Ništa nije pokazalo sveobuhvatnu prirodu boksa kao bokserke u Londonu 2012. Boks nije za krupne i čvrste, ni za dječake i muškarce, čak ni za naročito mišićave i jake. Boks je za svakoga.
Teško je i shvatiti da ženski boks nije bio olimpijski sport sve do Londona 2012. Još koliko 1996. ženski boks bio je zabranjen u Velikoj Britaniji, a koliko 1998. ženama se uskraćivala dozvola za boks na temelju tvrdnje da su zbog predmenstrualnog sindroma nestabilne. Nisu svi kao oni sjajno uravnoteženi muški bokseri, na primjer Majk Tajson.
Fudbaleri se svađaju, psuju, pljuju i šamaraju u tunelu. Ali gotovo je nepoznato da bokseri poslije meča urade bilo šta drugo osim da se toplo zagrle. Boks je na rđavom glasu.
Tradicionalno, boks je bio utočište opakih momaka. Ali, boks spasava svakoga ko ga prigrli. Zato što nas uči da u nama ima nečeg dobrog.
Boks ne stvara siledžije. Boks stvara bolje ljude. U boksu nije važno koliko snažno možemo da udarimo, nego koliko snažan udarac možemo da primimo i ipak nastavimo dalje. A zato što zahtjeva tako mnogo, zato što iziskuje fanatičnu vlast nad sobom - čak i od debelog klinca koji prvi put trenira, čak i od srednjovječnog muškarca koji se nije potukao trideset godina - boks zauzvrat daruje blago koje nosimo sa sobom do kraja života.
A kad vas život nemilosrdno udari - kad ostanete bez posla, kad vas ostavi djevojka, kad se razbolite - možda ćete otkriti da u sebi imate čeličnu nit i teškoće će postati podnošljivije.
Odakle u vama ta čelična nit?
Nastala je dok ste radili trbušnjake a slabine vam plamtjele. Nastala je od medicinke koju ste držali dok su vam mišice vapile za odmorom. Nastala je iz jakih udaraca koje ste primili, iz znoja koji ste prolili u ringu, iz rješenosti da zagrizete štitnik i uputite umorni direkt onda kada bi slabiji čovjek odustao. U najmračnijim trenucima otkrićete da ste bolji nego što ste pretpostavljali.
Zato što ste boksovali.
NAPOMENA: Ako želite da promovišete link u ovom članku, javite mi.
Ako vam se ovaj članak dopao, lajkujte FB stranicu DM Spot, Twitter ili LinkedIn i budite obavješteni kad novi članak bude objavljen.
