Zakonom o zaštiti ličnih podataka propisana je obrada ličnih podataka putem video nadzora. Tako je prema članu 21a. Zakona propisano:
- Snimci pohranjeni putem video nadzora na određenom prostoru na osnovu kojih se može identifikovati nosilac podataka predstavljaju zbirku ličnih podataka.
- Kontrolor koji vrši video nadzor dužan je donijeti odluku koja će sadržavati pravila obrade sa ciljem poštivanja prava na zaštitu privatnosti i ličnog života nosioca podataka, ako video nadzor nije propisan zakonom.
- Kontrolor koji vrši video nadzor dužan je na vidnom mjestu istaći obavještenje o vršenju video nadzora i kontakt putem kojeg se mogu dobiti pojedinosti o video nadzoru.
U slučaju kada video nadzor nije propisan zakonom, kontrolor mora odrediti svrhu njegove uspostave. Pri tome, mora se uzeti u obzir da li je postavljanje video nadzora zaista neophodno (npr. zbog učestalih krađa) i da li bi za postizanje predmetnog cilja bilo dovoljno neko drugo rješenje.
Ukoliko je svrha uvođenja video nadzora zaštita imovine kompanije, tačnije, sprečavanje učestalih krađa koja se u istom dešavaju, nesporna je činjenica da kontrolori često imaju interes za uspostavu video nadzora, kao neophodne mjere tehničke zaštite imovine kontrolora, što je opravdano.
Tom prilikom se vrši prikupljanje podataka i o zaposlenicima iz razloga što su video nadzorom pokriveni npr. ulazi/izlazi u poslovne objekte kontrolora, hodnici koji vode prema skladištima, prilazi npr. server sali itd. U tom slučaju, kontrolor u skladu sa članom 21a. Zakona mora donijeti odluku o uspostavi video nadzora i na vidnom mjestu postaviti obavještenje o vršenju video nadzora, a prije njegove uspostave informisati radnike o njegovoj svrsi u skladu sa članom 22. Zakona.
Prilikom donošenja adekvatne odluke o pravilima obrade ličnih podataka putem video nadzora, potrebno je obuhvatiti i propisati sve pojedinosti obrade ličnih podataka iz člana 13. Zakona (npr. svrha zbog koje se uspostavlja video nadzor, vrsta ličnih podataka koji se obrađuju, davanje zapisa video nadzora trećoj strani, te rokovi čuvanja zapisa video nadzora i drugo).
Naprijed navedeno odnosi se na mogućnost uspostavljanja video nadzora u kompaniji u svrhu zaštite imovine.
Međutim, ukoliko bi video nadzor bio uveden isključivo u svrhu kontrole rada zaposlenih u kompaniji, tada bi to, prema odredbama Zakona o radu, kontrolor mogao uraditi samo ukoliko je to propisano zakonom ili radi ostvarivanja prava i obaveza iz radnog odnosa.
Pošto u legislativi BiH i Republike Srpske i FBiH ne postoji propis koji obavezuje kontrolore da implementiraju video nadzor na radnom mjestu, tj. u kancelarije u kojima se ne odvijaju neki specifični poslovi, to kontrolori nemaju pravni osnov za njegovu upotrebu zasnovanu na zakonu.
Potencijalne opasnosti od kontrolnih i inspekcijskih organa, kao i mogućnost sankcija, upućuju nas na odredbe člana 49. Zakona o zaštiti ličnih podataka kojim je u stavu (1) tačka t) propisano da će se novčanom kaznom u iznosu od 10.000 do 100.000 KM kontrolor kazniti za prekršaj ako vrši video nadzor, a nije donio odluku koja će sadržavati pravila obrade i/ili nije istakao obavještenje o vršenju video nadzora na vidnom mjestu (član 21a.).
Za prekršaj iz stava (1) navedenog člana Zakona kazniće se odgovorno lice u kontroloru novčanom kaznom u iznosu od 500 KM do 10.000 KM, a zaposlenik u kontroloru novčanom kaznom u iznosu od 300 KM do 5.000 KM.
Za više informacija na temu Zaštite ličnih podataka, prijavite se i uradite interaktivni test na Virtuelnoj učionici www.test.rs.ba
NAPOMENA: Ako želite da promovišete link u ovom članku, javite mi.
Ako vam se ovaj članak dopao, lajkujte FB stranicu DM Spot, Twitter ili LinkedIn i budite obavješteni kad novi članak bude objavljen.
