Osnovni problem osnovno-školskog obrazovnog sistema glasi: djeca u školi ne uče.
Djeca u školu idu da se djeci ispričaju ili iz diktiraju nekakve činjenice, nekakvo gradivo se priopšti šta kod kuće sama da nauče, kao da idu na fakultet.
Onda ta djeca dođe u kući i ako imaju roditelje koji znaju gradivo, koji su visokoobrazovani i imaju slobodnog vremena, oni će im u tome pomoći.
Ali ako roditelji ne znaju gradivo, oni ne mogu djetetu da pomognu da savlada i nauči kod kuće ono što u školi nije naučio. Npr. ako kao roditelj ne znate njemački jezik vi nećete moći svoje dijete da naučite njemački jezik. Njega to mora škola da nauči. Ista stvar je za matematiku, fiziku, hemiju...
Šta se dešava kada roditelj ne zna pa mora da plati privatnog profesora jer dijete nije naučilo u školi a nije naučio i ne može da nauči uz pomoć roditelja.
Svakog prvog septembra u školama, u holu, imate po tri stola raznih ponuda na kojima se reklamiraju privatni časovi, po tri privatne škole stranih jezika. To je sukob interesa u školama u kojima bi djeca trebalo da strane jezike uče na časovima stranih jezika, eventualno na dopunskoj nastavi a dopunska nastava je posebna priča.
U teoriji izuzetno lijep koncert u praksi ne radi. Časovi dopunske nastave ne održavaju se, čak i tamo gdje se održavaju, treba da ih bude više od jednog nedeljno da bi djeca mogla da savladaju ono što na redovnom času ne savladaju.
Znači nema ničega besplatno u osnovnom obrazovanju koje je obavezno. Ono što djeca ne nauče u školi mora roditelj da plati profesora da nauči popodne. Kod kuće djeca imaju dopunsku nastavu.
Obavezni su da bude u školi prije podne a popodne i veče provode učeći radeći domaće zadatke imajući časove sa profesorima. Šta je sa slobodnim vremenom naše djece?
Privatni profesori iz škole stranih jezika su užasno veliki udarac na džep roditelja, pa da na to dodatno ide udžbenik, ekskurzija...
Za neki viši razred u sonovnoj školi, po jednom djetetu za udžbenike treba izdvojiti minimalno 100 EUR, isto toliko za dvodnevnu ekskurziju.
To znači 200 EUR u septembru svakome teško padne.
Prije dvije godine u septembru, kasirka u supermarketu žali se, dvoje djece ima, samohrana majka, muž od koga je razvedena ne plaća alimentaciju, treba dva kompleta udžbenika da kupi, kaže šta da radim.
Ona radi za 200 EUR a zamislite 100 EUR za udžbenike za jedno dijete, još 100 EUR za drugo dijete to je 200 EUR i dva puta po 100 EUR za ekskurziju...
Svaka država mora da na obavezno obrazovanje prestane da gleda kao na trošak i da počne da gleda kao na investiciju odnosno da od predškolskog preko osnovnoškolskog pa sve do srednjoškolskog obrazovanja svi troškovi vezani za boravak djece u školi za učenje, za nastavu moraju biti plaćeni iz budžeta države.
Novac za obuku mladih, kao investiciju mora da se nađe. Ako to ne uradimo i dalje ćemo imati loše obrazovne ishode i na kraju obrazovanja imaćemo jeftinu radnu snagu za inostrane korporacije.
Vezani tekst:
- Nadmudriti Đavola po Napoleonu Hilu: Osvježavajući uvidi i lične refleksije
- Ćao roditelji, šta je za zadaću iz matematike
- Djeca i računari - Opasnost ili šansa?
- Ko još razmišlja o masovnoj besplatnoj edukaciji građana Banjaluke i Republike Srpske?
