Mnogi menadžeri osjećaju strah i neprijatnost od strateškog planiranja jer je mogućnost pogrešnog predviđanja velika, zato osmišljavaju strategiju o onome što se može kontrolisati, npr. troškovima. To je potpuno pogrešno jer o njima odlučuje kompanija, a o njenim prihodima kupci.

Svi direktori znaju da je strategija važna, ali gotovo svima, naglašava Roger L. Martin, profesor i bivši dekan Univerziteta u Torontu i ko autor knjige "Kako strategija stvarno radi" u izdanju Harvard Business Revieva, to je jedan od najneugodnijih zadataka jer ih suočava s budućnošću, o kojoj mogu samo nagađati. Odabir strategije, naime, podrazumijeva donošenje odluka nakon kojih više nemaju neograničen broj mogućnosti što za neke može značiti i kraj karijere.

Prirodna reakcija većine rješavanje je problema na lakši način s već provjerenim potezima i alatima. A to vodi višemjesečnim pripremama opsežnog plana ulaganja postojećih i novih sredstava zbog npr. povećanja tržišnog češća.

Plan je podržan detaljnim tabelama troškova projekta i očekivanoga neposrednog prihoda i kada je završen, svi se osjećaju manje uplašeno.

Plaćenici su poslije predaha od tri vijeka opet u modi, tvrdi autor Šon Mekfejt na sajtu http://warontherocks.com/ i navodi da su države shvatile da je jeftinije iznajmiti vojsku nego imati svoju. Kao primjer navode američko angažovanje u Iraku i Avganistanu, Putinovo u Ukrajini i na Krimu i borbu Nigerije protiv Boko Harama.

Po ovom sajtu, zemlje su zrele za prevrate ovih dana, od pomenutog Krima do Gambije i velikih dijelova Bliskog istoka. Evo njihovih “savijeta” za one koji bi da preuzmu vlast u manjoj državi:

Priču započinjemo sa američkim predsjednikom Obamom, a zatim se vraćamo u prošlost, kada su se pojavile začeci primjene data nauke u politici: Klinton pa Buš (mlađi).

Slaven Letica je u članku “Uloga fenomena Big data u Obaminoj pobjedi 2012.” vrlo lijepo dočarao moć podataka (i premoć) Obaminog tima. Tehnički tim američkog predsjednika Obame broji oko 100 informatičkih i matematičkih stručnjaka, čije je znanje (između ostalog) omogućilo sticanje oko 44 miliona prijatelja na Fejsbuku te čak 48,6 miliona na Tviteru. To je, pak, posljedično omogućilo donacije u ukupnom iznosu od 1.072,600.000 dolara (veliki dio od tog iznosa pomoću društvenih mreža i Interneta uplatama od 5 do 100 dolara). Čak su i za donacije napravili malu aplikaciju.

Posljedica toga je i premoćna Obamina pobjeda 2012. godine. Može se reći da je Obama predizbornu kampanju vodio u virtuelnom prostoru, a Romni u zemaljskom. Ili, jedan je igrao košarku, a drugi fudbal.

E sad, pobijedio je onaj koji je igrao fudbal jer se igrala fudbalska utakmica. Obamin tim koristio je preko 16 miliona e-mail adresa, za razliku od 3 miliona Romnijevog tima. Je li samo jedno V (od tri, odnosno četiri big data V, volume - volumen) dovoljno? Bez uvida i tumačenja podataka, sigurno nije. Bez data stručnjaka zasigurno nije.

Ali, data science tim u kampanji “Obama for America” imao je dvije značajne prednosti prije nego što su započeli sa kampanjom 2012.g.: povjerenje vođstva, koje je imalo priliku vidjeti rezultate iz 2008., i prihvatanje analitike kao najvažnijeg pogona njihovih napora.

A imali su i pristup analitičkom talentu. Ali, iako je već mnogo toga napisano o ulozi podataka i analitike u izborima 2012., biće potrebno još mnogo vremena da politolozi, istoričari i profesori na poslovnim školama shvate koje su sve njihove prednosti. (više na ovom linku)

Ponekad, samo ponekad osjetimo da je put koji smo prešli onaj koji mijenja ne samo naše vidike nego i naše živote.

Jedan takav put sam nedavno prešao. Iako se navršava sedam dana kako sam se vratio, ovaj tekst je potreba da se još jednom osvrnem na ono što sam doživio i da posljednje metre tog puta pređem/ispišem pred vama, riječima najiskrenijih impresija.

Sjedište kompanije SAP SE, domaćina ove konferencije, nije u Orlandu ali ova kompanija svake godine baš ovaj grad pretvara u informatički centar svijeta, za vrijeme konferencije tokom koje se pomjeraju granice realnosti i snova.

Cilj je bio konferencija, SAPPHIRE NOW, ali ne mogu da se zadržim samo na zvaničnom protokolu i u par rečenica vas informišem o konferenciji kojoj sam imao privilegiju da prisustvujem. Ne bi bilo fer. Pokušaću, bar, ono što je pošlo za rukom slavnom reditelju Džordžu Lukasu u "Ratovima zvijezda" – da gledaocu predstavi potpunu okupaciju čula novim, dalekim svjetovima.

Evo mog "scenarija"

Orlando je grad koji ima oko 230 000 stanovnika (Urban Area), sa vremenskom zonom GMT – 5, vlažnom, suptropskom klimom i temperaturama koje se kreću u rasponu od oko 10°C do 40°C, ali i grad u kojem su smješteni zabavni tematski parkovi svjetskog kalibra - Disneyland, SeaWorld, Universal Studios, ali i NASA Kennedy Space Centre i Hard Rock Caffe – najveći na svijetu!

Što se tiče naše bezbjednosti sve proteklo bez problema i ni jedan problem vas ne može naći ako ga sami ne tražite, a nisam ga tražio, naprotiv, tražio sam sve što je dobro u ovom gradu – šetališta, galerije, šarene prodavnice, široke bulevare, filmske barove, knjižare prepune svjetskih bestselera, a domaćini su se potrudili za ostalo: Orlando Museum of Art, Walt Disney World, SeaWorld - vodeni park sa programima delfina i morskih pasa i naravno posjetu žili kucavici ovog grada - Orange Avenue!

Vlada SAD može nametnuti nalog tajnosti, kojim mogu na duže vrijeme 'bunkerisati' patente, čak i ako su u potpunosti u privatnom vlasništvu.

Prije više od deset godina Robert Gold je imao dobru ideju koja bi unaprijedila uređaje za bežičnu komunikaciju te ljudima omogućila razgovore sa manje smetnji uz veću bezbjednost.

Naravno, htio je napraviti ono što bi većina ljudi na njegovom mjestu učinila: ideju je pokušao patentirati te je komercijalno iskoristiti. Međutim, nije uspio u svojoj namjeri, piše Wired.

Američko Ministarstvo odbrane je zaključilo da bi njegov izum mogao biti prijetnja nacionalnoj bezbjednosti ako padne u pogrešne ruke, pa je patentnu prijavu 2002. godine zaključalo takozvanim 'nalogom tajnosti'. Odredba strogo zabranjuje i samo raspravljanje o tehnologiji pod ključem, a njeno kršenje je kažnjivo zatvorom.

Prof. dr Boško Đukanović, direktor Instituta za kardiovaskularne bolesti “Dedinje” u Beogradu, skoro deset godina ulagao je veliki napor da u Banjaluci bude izgrađena identična klinika za hirurgiju srca, kao beogradska.

Ta velika želja najzad će mu se ispuniti. Na pitanje zbog čega mu je toliko važno da Banjaluka dobije kliniku sličnu njegovom "Dedinju", profesor Đukanović kaže da je on dvojna ličnost: "Duša mi je u Valjevu, u Valjevu sam rođen, a srce mi je u Republici Srpskoj, jer tamo živi najkvalitetniji dio srpskog naciona. U Banjaluci će biti izgrađena najmodernija kardioklinika na Balkanu, u kojoj će godišnje moći biti obavljeno oko 400 operacija, što me čini zaista srećnim".