Афирмација ћирилице као националног писма - КОНКРЕТНИ ПРИЈЕДЛОЗИ
Започећу ријечима чувеног др Драгољуба Пантовића: "Шта мислите господо, има ли нешто савршено у свијету: Мона Лиза, анђео у Римској катедрали, Богородична црква... Нешто савршено је српска азбука - једно слово за сваки глас, као ни у једном језику на свијету."
Ћирилицу су у различитим облицима током историје користили поред Срба и Бошњаци и Хрвати, још од првих писаних споменика али на жалост, на нашим просторима стварају се и најбизарније ситуације, док неки посједују писмо, други га одбацују стварајући свој језик и мит да ако други нешто користе, ми то нећемо.
Ако занемаримо чињеницу да ћирилицу Хрвати и Бошњаци више не желе да користе, због неких својих разлога, поставља се питање зашто га се и Срби постепено одричу?
Потискивање ћириличног писма на српском говорном подручју и његова замјена латиницом дио је много ширег процеса западњаштва, његове индустрије спектакла, забаве, савремених технологија, глобалне трговине тј. неоколонијалног ширења латиничног писма чија је посљедица гашење националних културних обиљежја у многим земљама.
То је разлог зашто је хиљадугодишње писмо које је преживјело окупацију прије пола миленијума и које и сада има подршку власти на обје стране Дрине, забринуто за опстанак.
То је разлог зашто латиница постаје писмо првог спонтаног избора за све вас кад отворите Вибер или Фејсбук, Твитер...