PORODICA u „slobodnom padu“
U vremenu potpune nemoći pojedinca, pa i naroda koji ne pripadaju živim imperijama, ostaje nam jedina mogućnost da kažemo otvoreno, iskreno, iz dubine našeg iskutva i spozanje, nešto što je već duže vremena predmet napada, razaranja, ukidanja ali i stavljanja na stub srama i zaostalih rariteta kojih se još sjećamo.
Sva sredstva informisanja puna su brutalnih pojava koje direktno pogađaju porodični život, tvrdeći da je porodica kriva za tu poplavu primitivizma ali i olakog stradanja ljudi svih uzrasta. Izgleda da ne postoji neki drugi ,,slučaj,, koji bi bio izložen na stubu srama i odgovornosti za sva zla koja se danas događaju a da se porodice ne umetne kao glavni krivac i proizvođač toga zla.
Za sve ljude, koji su skloni razmišljati i tom fenomenu, za razliku od one velike mase koja mirno prolazi pored svih pojava koji pogađaju temelje ljudskog bitisanja a da ih ne primjećujue, nameće se velika briga i odgovornost bar onih koji ovlaš prate te pojave. Izgleda da nas ništa ne pogađa ili ne uznemirava kao mnoštvo pojava koje skrnave sve karakteristike dobre porodice. Otuda je veoma uputno temeljno razmisliti o tom problemu i pokušati da se on dovede u okvire razuma i etike.
Naime, oduvijek su ljudi, koji svoju razumnu moć smatraju najvećom vrlinom i snagom, nastojali da što prije i što bolje, predvide neke pojave koje mogu, prije nego što dobiju snagu divljine koja može ugroziti njihov život i postojanje. Ta moć predviđanja, koja se zasniva na dubokoj spoznaji cjeline neke pojave, pa i njenih posljedica, spašava čovjeka od iznenađenja i nespremnosti da se pojavi suprotstavi na vrijeme i uspješno.
Što nas pojave više zateknu ,,na spavanju,, to će posljedice biti veće a nekad i razorne do stepena nestajanja onih ljudi i civilizacija koje nisu na vrijeme pridavale značaj pojavama dok su bile u začetku. Ljekari tvrde da je vrlo malo bolesti koje se ne mogu liječiti ako su na vreme primjećene i ako su oboljelima tada davani odgovarajući lijekovi.
Ta notorna istina važi ne samo za tjelesno zdravlje, nego i za cjelokupni ljudski život. Toliko se potroši energija, sredstava, vremena, životnih nedaća samo zato što nismo na vrijeme primijetili zlo koje dolazi da nas uništi, da je pravilno reći da su ljudi beslovesna bića, da koriste svoju pamet na nepametan način, da je nekim slučajem malo zla koja su im se dogodila a koja su mogli spriječiti.
Umni Rene Dekart, analizirajući upotrebu najveće ljudske snage, UMA, nudi pravila koja bi, kad se poštuju i koriste, obezbijedila da um umstvuje. Naime, on smatra da je veoma malo ljudi koji ne misle da su veoma pametni i da čak imaju previše pameti, koju olako prosipaju na sve vrste gluposti, sa kojima dolaze u dodir u svom životu, ali da se uopšte ne radi o tome.
Dakle, nije problem koliko je koji čovek umniji, već o tome koliko svaki čovek koristi svoju umnu moć na uman način. Tek tada njegov um dolazi do izražaja i pokazuju stepen umnosti svakog čovjeka, Kada bismo nešto više znali o tome, ne bismo se busali u prsa i tvdili da smo pametni ljudi samo zato što imamo organ sposoban za razmišljanje.
Ako tu pamet koristimo na nepametan način, onda nam pamet, koju imamo ne samo ne koristi na ono što nju pokazuju u svom svjetlu, nego možemo pamet koristiti na najgori mogući način, proizvodeći mnoga zla i sebi i drugim ljudima. To je vrsta zločina čiji smo svjedoci svakoga sata.
Porodica kao svetinja ili kao zlo
O porodice se može goviti na razne načine. Jedan od njih je i razmišljanje o porodice kao najvećoj svetinji, kao osnovnoj ćeliji svakog društva, kao rodilištu ljudskog roda, kao sjemeništu ljudske kulture i centru brige o čovjeku. Možda je danas sumnjivo na taj način govoriti o porodici u vrijeme globalističkog ukidanja roditeljstva, u vrijeme kada nestaje svaki značaj porodice i kada se ona premješta u muzej starina. Pokušava se, na sve načine, da se dokaže njena zastarjelost, tradicionalnost, prevazićenost, gotovo kao smetnja modernoj civlizaciji u kojoj vlada biznis, moć tehnike i ekonomije, nametanja diktature demokratije i fetiš amerikanizma i evrofanatizma. To što se time siju veoma različiti oblici zla, smrti, huliganstva i divljaštva na svakom koraku, nije predmet dubokih proučavanja, nego predmet stvarnja mnogih oblika zamjene za prirodnu porodicu. Dokle ide ta suluda ideja bespuća, možda najbolje govori i to ,,demokratsko,, pravo da se stvaraju ,,brakovi,, tamo gde su po prirodi nemogući bračni odnosi, ili da se prave ili bar nazivaju porodice koje nemaju ni oca ni majke, već neki hibrid koji je znak ozbiljne mane a koji hoće da podiže tuđu djecu da bi se dokazao kao pozitivna porodična energija. Dakle, i djeca postaju dio opšte igre, upotrebe, eksperimenta sa ,,čipovima,, koji će ih spremiti za svaku mržnju prema prirodnim roditeljima. Stvara se opšta klima da su roditelji glavni krivci za sve oblike zla koji se slobodno manifestuje kao velika moć i ponos ljudi.
Primitivna, divljačka porodica u kojoj se nije znalo ko je otac djeci, u kojoj je borba za opstanak nametnula surovost i nedostak bilo kakve odgovornosti i savjesnog promišljanja o smislu postojanja porodice,, vjerovali smo da je prošla. Primitivna porodica se vraća sa novom snagom i još većim stepenom primitivizma u civilizaciji koja sebe naziva najvećom demokratijom, slobodom i vladavinom prava i mudre politike. Ta vrsta mimikrije ne može da prikrije da se u ogromni količinama i oblicima manifestuju najgori oblici ljudskih emocija i utilitarne svijesti. Otkuda to?
Ima i danas ljudi koji pamte postojanje porodice kao najveće svetinje ljudskog života. Porodični odnosi, običaji i norme, oblici ponašnja i odgovornosti svih uzrasta za ugled porodice, za njen uspješan rad, za uvažavanje roditalja kao garanta porodičnog života, za odnose braće i sestara kao najveće dragocjenosti koja se brižno njeguje i čuva, koji se doživljavaju kao vlastita velika vrijednost, unutrašnja zapovijest srca i uma, kao garancija da ne može postojati fenomen usamljenosti kao veliko zlo savremenog svijeta, kao garant društvenog položaj koji proizilazi iz ugleda porodice, je izgleda prošlost.
Veoma poštujući svoju užu i širu rodbinu, posebno ujake ili stričeve,koji su i mene doživljavali kao svoju djecu, primetio sam da stariji brat moga oca i otac njeguju neobične međusobne odnose poštovanja. Jednom sam zapitao oca, koji je već imao 80. godina, da li su se on i njegov brat ikada posvađali ili poprijeko pogledali? On mi je, začuđen tim pitanjem, odgovorio: ,, Bog s tobom Dragoljube. Nikad. To ne rade braća,,.Braća i sestre, kao i njihova djeca, imaju najveći stepen međusobnog razumijevanja, tolerancije i poštovanja, i znaju sasvim sigurno, da bi , braneći onoga ko je napadnut, dali i svoj život. To je model porodicnje kao najveće svetinje. Tu se ne poništava ničija posebitost, ničija vonja ili samostalnost. Naprotiv. Upravo te osobine postaju osnova međusobnih odnosa svih članova uže, pa čak i šire porodice. Šteta je što takvi porodični odnosi nestaju sa nestankom samo jedne ili maksimalno dve generacije članova porodice.
Roditelji ;„svijeto ili profano“
Danas se djeca stide svojih roditelja, izbjegavaju ih na sva načine, gube osećaj bilo kakve odgovornost za njihov život, nalazeći da bi im to bila velika smetnja uživanju i samostalnosti. Proredili su se susreti roditelja i djece, unačadi i odraslih, braće i sestara. Nije rijetko da se upravo u tom krugu života, razvija najveća mržnja, sujeta, odmazda i svaki oblik vrijeđanja kao znak modernog života. Neki drugi idoli se rađaju i mame srca i svijest mladih.
Jaz, koji se stvara sve većim, između generacija u samoj porodici, ne dozvoljava da imaju nešto zajedničko što bi ih okupljalo na porodičnim svečanostima, uključujući i slave, po kojima su Srbi čuveni u svijetu. Porodične slave su uveliko očuvale na okupu porodicu, omoguće joj da se prepoznaju, zbliže i razvijaju tople odnose.
Može majka ili otac, čekati na kapiji ili u stanu, koliko hoće, dolazak nekoga od djece ili unačadi, koji su raznim povodima otišli od porodičnog gnijezda u ,,bijeli svijet,, bar da ih vide i zagrle, a da ne usahnu od čekanja. Od tople porodične atmosfere, ljubavi i međusobnog poštovanja i pomaganja u svemu, nema gotovo ništa. Zabadava je i to što je tek nedavno porodična slava ušla u neki kalendar istorijske tradicije i vrijednosti, kada je prestala biti opšta pojava i obilježje porodične brige i poštovanja tradicije. To mjesto zauzimaju kafane, luksuzni hoteli, vesela društa, bezbrižna mladost koja nema granica ni u čemu, dok stariji članovi porodice sjede u nekom zapećku, moleći se za zdravlje i sreću razbarušene mladosti, čuvajući porodično ognjište. Stvorio se veliki jaz između generacija koje se sve manje poznaju i poštuju, koje se neuvažavaju i koje više ne uče jedna od druge. Njih više ne spaja ni rad, ni veselje, ni žalost, ništa. Lutaju prostorima života kao svi nomadi, i smatraju da im je domovina i porodični dom svugdje gdje mogu ostvarivati svoje trenutne želje.
Stubovi društva na raskršću
Nema ništa normalnije i prirodnije do smatrati porodicu i školu kao dva stuba vaspitanja svih ljudi. Vaspitanjem se dobija ljudski obraz vaspitanika a obraz je najveći dokaz da je neko obrazovan. Odtuda i velika radost roditelja NE SAMO KADA SE NjIHOVA DJECU RODE, NEGO I KADA POĐU U ŠKOLU. Zapravo, polazak u školu i školovanje uopšte, se smatralo najvećim blagom cijele porodice. Zato je porodica sve činila da obezbijedi svojoj djeci školovanje i da uživa u njihovom rastu. Zapravo, uspjeh djece u procesu školovanje je bila najbolja investicija i dokaz da će od djece biti zreli ljudi. Uspjeh na tom planu se smatrao ličnim uspjehom roditelja i izazivao je najveći ponos u cijeloj porodici.
Onaj sistem školstva koji je podijelio vaspitanje i obrazovanje na dva nezavisna oblika ljudske svijesti i ponašanja, doveo je do potpunog besmisla i jedno i drugo. Samo lud čovjek može tvrditi da neko može biti vaspitan a ne obrazovan ili obratno. Dakle, zašto se smatralo da su porodica i škola dva temelja vaspitanja i obrazovanja? Do sada se nije pronašao inkubator u kome bi mogao nastati-roditi se čovjek bez vaspitanja i obrazovanja unutar porodice i škole.
Čak i prenatlni peridod čovjekovog života sadrži u sebe faktor vaspitanja i obrazovanja. Naime, majka i otac, svojim postojanjem, odnosom i shvatanjem suštine ljudskog života, unose djelić sebe u dijete još u tom periodu njegovog postojanja, koje od njih nastaje. Taj proces se nastavlja tokom rasta djeteta. Riječ majke i oca, sa puninom svog sadržaja, je u svim normalnim situacijama, prva prepoznatljiva riječ koja nosi u sebi svu dramatiku odrastanja.
Ako se tome doda i faktor roditeljske ljubavi prema djetetu, onda se postiže ono što svako valjano obrazovanje podrazumjeva. Ako taj faktor nedostaje, onda se stvara neka vrsta lažnog vaspitanja i obrazovanja. Njega djeca vrlo lako i vrlo brzo prepoznaju. Vjeruje se i da škola ima u sebi istu takvu roditeljsku ljubav prema vaspitanicima i da zato te dvije ljubavi, mogu postići najveće rezultate.
Dakle, nema ništa prirodnije do da porodica i škola sarađuju u istom procesu, na veoma sličan način. Uostalom, nema vaspitanja i obrazovanja bez ljubavi i povjerenja između onih koji vaspitavaju i onih koji se vaspitavaju. Ne postoji vaspitanje na silu. Sila izaziva samo strah, otpor, nepravdu i bježanje. Nikada đaci nisu pobjegli sa časova nastavnika koga vole već od onih koji časove pretvaraju u nasilje nad sviješću i ljudskošću svojih vaspitanika.
Zabadava su sva sredstva kojim se vaspitanici kažnjavaju i primoravaju da budu ,,polsušni,,. Poslušni đaci su najčešće, ograničene ličnosti koje nemaju svoje ,,JA,, i koje jedva čekaju da im neko naređuje. Poslušnost kao osobina, koju neki vaspitači istiću kao najveći kvalitet onih kojima predaju, postaje životna navika i od tih poslušnih lako se stvaraju mase odraslih ljudi kojima se manipuliše na sve načine.
Niče kao uzor „Bog je mrtav-škola bez vaspitanja“
Ako se to događa onda je posao i porodice i škole uzaludan, čak i protivrječan. Onda se zapravo i ne radi o vaspitanju, nego o prevaspitanju u kome se sudaraju te dvije energije i često potiru. Tada je SASVIM PRIRODNO DA VASPITANICI NE VJERUJU NI ŠKOLI, NI PORODICE. Ostaje im da vjeruju samo sebi ili svojim vršnjacima, odnosno onome ko im nudi najpikantnije i najlakše oblike vaspitanja. Oni se zapravo nalaze u vaspitnom loncu ili papazjaniji gdje je sve i dozvoljeno i zabranjeno, jer nemaju siguran oslonac na kome bi izgrađivali čvrsto stajalište.
Nije čudo što milioni mladih ne poštuje ni porodicu ni školu, koji su u velikom sukobu oko osnovnih vrijednosti u životu. Ako se tome doda potpuno odsustvo svake plodne saradnje porodice i škole, onda nema ni njihovog uticaja na vaspitanika.
Potpuno je naivna misao nekih roditelja da oni šalju svoje dijete u školu da ih ona vaspitavala i obrazovala, skidajući sa sebe svu odgovornost za te dvije životne vrijednosti. Još ako nastane prepucavanje između porodice i škole o uzrocima ,,nakaradnog vaspitanja i obrazovanja,, koje manifestuju njihov zajednički proizvod, onda je na djelu opšta ludnica koja proizvodi ono što joj je u prirodi.
Van spoznaje značaja i uloge porodice i škole u procesu nastajanja i negativnih i pozitivnih energija vaspitanika, javlja se neki pametnjaković iz Vlade ili ministarstva za obrazovanje, koji je odavno izgubilo svaki osećaj odgovornosti i za vaspitanje, koji nude svoje programe, kurseve, edukacije, mhere i tome slično, vherujući da mogu zamheniti i porodicu i školu. To je samo dodatak ogromnom politikanstvu ovog procesa koji sa politikom ne bi smio imati nikakav odnos.
Kompjuteri umesto profesora
Pored te dve ,,sile,, ili izvora vaspitanja i obrazovanja, odavno glavnu ulogu je preuzela moćna informatika, koja kroz svoje programe zavodljivog tipa, djeluje i van porodice, i škole i institucija sistema koji se bavi ovom problematikom. More totalnih antivaspitača i probisvijeta, nude napadno svoje vrijednosti života, uništavajući iz temelje sve što porodica, škola ili institucije države nude. Njihova moć je najčešče persudna. Tako se stvara životna situacija ispunjana morem totalno suprotstavljenih ..škola,,, čime se cjelokupni život mogućih vaspitanika izlaže najtežem ispitu.
Kad se sve to sabere u svijesti mladog čoveka, koji još nije izgradio svoje ,,JA,,, koji se koleba pri svakom vjetriću vaspitnih ponuda, onda nužno nastaje neki čudnovati proizvod koji niko ne može ni prepoznati, ni kontrolisati. Tada su uzaludne pouke iz vaspitanja i obrazovanje koje su dali najveći ljudski umovi. Zato su oni potpuno izbačeni iz tog procesa. Nisu više prisutni kao mjera, kao idoli , kao vrijednosti koje se ne smijju zaobići.
Ako se tome doda DA NI RODITELjI, NI ŠKOLA, A NITI INSTITUCIJE DRUŠTVA, NIČIM NE ,,OBAVJEŠTAVAJU,, VASPITANIKA ŠTA O TOM PROBLEMU MISLE TESLA. PUPIN, ili, nedaj Bože Platon i Aristotel, onda ne preostaje vaspitanicima ništa drugo do da sa najvećom pažnjom slušaju takozvanih ,,zvijezde i zvjezdice,, koje nude najgore vrijednosti ali za koje ne treba ni truda ni brige, koje dolaze iz tijela, seksa ili umiljatog glasa, onda nije teško pogoditi šta će vaspitanici pohvatiti kao svoj izvor vaspitanja.
Uostalom, malo je porodica i škola koje ističu mukotrpan, svakodnevan i složen rad kao jedinu šansu da se postignu životni uspjesi. Nerad, laka i površna misao misao, uživanje na račun roditelja, pa imali oni i sto godina, postaju najnormalinija vrsta ,,dobrog,, vaspitanja. Zašto se ono ne bi koristilo maksimalno kada se pokazuje kao najlaški sistem sticanja uslova za uživanje. Ako se, nekim slučajem, pokaže da neko od roditelja ILI PROSVJETNIH RADNIKA, ZATRAŽI RAD I NAPORE DA BI SE STEKLI USLOVI ZA DOBAR ŽIVOT, POSTAJU PREDMET RAZNIH VRSTA ODMAZDE, UKLjUČUJUĆI I LIKVIDACIJU.
Samo djelić tih ..vaspitnih promašaja,, zabijleže neka sredstva informisanja, nad kojima se neki ljudi zgrože, zaprepaste ili ih prihvataju kao najnormalnije ,,savremeno,, ponašalje mladih. Jer, pobogu, šta bi oni mogli drugo i činiti sa svojim vrednosnim sistemom do pokazivati svu surovost svoga uma i svoje fizičke snage. Ona nije ni slučajno, ni bez osnova nastala, Naprotiv, ona je najbolji rezultat svih navedenih sukobljenih oblika vaspitanja i obrazovanja. Nama preostaje da se čudimo, da negodujemo, da tolerišemo, da volimo tu razuzdanu omladinu, jer dobro je što su živi, što obrate pažnju na roditelje ma i psovkama, ljutnjom, batinama ili lopovlukom. I to je vrsta pažnje, koje postajemo željni u nedostaku one druge. Oni će svoju nježnost, obzirnost, pitomost, pokazivati u međusobnim odnosima ako ne budu svoju arogantnost smatrali svojom najvećom vrlinom.
ŠTA DALjE?
Sva je sreća da postoje uvijek najmanje dva izlaza iz svake krize:
a, da se nastavi na isti način i trpi,
b. da se iz korjena sve promjeni i napadne svom snagom sve što se naziva lošim,
c, da se naučno utvrde svi izvori i uslovi datog stanja i donesu sveukupne mjere kako bi se ono dovelo u normalu.
Ovaj proces je najteži i najsloženiji. On traži angažovanje najvećih znalaca problema, najboljih istraživača i punu spremnost svih faktora da daju svoj obol ovom problemu. Pošto je to nejteže, onda se sve čini da se problem uočava sa svoje periferne strane, da se preuzimaju palijativne mjere, koje ništa drugo ne donose do ,,dobra,, šrimanja vaspitača, koja su najvjerniji pokazatelj koliki društvo drži do značaja ove djelatnosti.
Mnogim akterima ovog najvećeg zla u postojanju ljudskog društva, izgleda da je najbolje predati nekome drugom problem na rješavanje. Taj drugi se zove EU.
Možda bi to bilo i dobro da i sama EU nije nova vrsta bolesti na planu obrazovanja i vaspitanja ljudi, koja svojim globalističkim mjerama nastoji da utjera u svoj tor svu jagnjad –vaspitanika i sve vaspitače kako bi ih podvela pod jedan sistem koji je spreman da ukine sve humanističke, stvaralačke, specifične i tradicionalne vrijednosti, koje su uticala na vaspitanje mladih. Samo čovjek ,,kome je vrana popila razum,, kako to narod kaže, može bezrezervno vjerovati da neko iz EU može bolje, iskrenije, humanije i sa još većom ljubavlju i naporom raditi na dobrom vaspitanju od dobrih roditelja i dobrih učitelja. Ta vrsta zablude širi se ogromnom brzinom i traži apsolutnu predaju drugome naše djece, koji nudi da stvori ljudi bez ljubavi i poštovanja između roditelja i djece, između škole i roditelja i djece, između ljudi uopšte. Ta vrsta beživotne škole, koja pretvara i đake i nastavnik u papirološke moljce, u testomane, roditelje potpuno izbacuje iz sistema obrazovanja i vaspitanja može biti samo inkubator za buduće nasilnike svih vrsta koji neće imati ni osjećanja, ni odgovornosti, ni savjesti za ono što rade. Biće roboti koji izvršavaju svoje programe i koji obezbjeđuju apsolutnu vladavinu jednog malog sloja ljudi nad ljudskim rodom, koji neće imati ni trunku ljudskosti. Takva škola prijeti na ulici, u instucijama sistema, u sadašnjoj školi i porodici, na svakom mjestu. Osjećanje nemoći i beznačajnosti se širi i sije svoje plodove mržnje, prezire ljudskog dostojanstva čovjeka i dovodi do besmisla ljudskog života.
„Džungla na asfaltu“ srpskih škola
Možda još nije sasvim kasno da se probudimo iako je mudri Dositej odavno rekao ,,VOSTANU SERBIJE,,, Srbija još spava i traži svoje prijatelje, lutajući od nemilo do nedraga, u nadi da je njena vještina prevare još plodna oblast života, ne videći da joj se drugi rugaju i da sa njom rade što hoće.
Oni ljudi koji su imalu sreću da se rađaju i podižu u porodicima sa puno ljubavi, međusobnog poštovanja i pomaganja, i da idu u škole koje su zajednice duhovnog rasta učenika, nastavnika i roditelja, kao zajednice a ne kao rasute i suprostavljene družine koja se nimalo ili veoma malo poznaju, sanjaju da se vrti njena iskonska snaga i moć, da postane i ostane ćelija društa koje može u njoj naći najsigurniju snagu i izvor nastajanja dobrih i vrijednih ljudi, sa najvećim stepenom solidarnosti i međusobnog povjerenja.
Apsurdno je očekivati da bi neko drugi mogao da zemjeni dobru porodicu i dobru školu. Svi pokušaji da se nađe zamjena za njih, pokazali su se kao vaspitno-obrazovnog proces u kome raste divljaštva i agresije u čovjeku i kao stvaranje neke zajednice koja može lako biti postiđena i od onoga što imaju divlje životinje u međusobnoj borbi za život.
Sa uvođenjem milicije u škole, sa uništavanjem ugleda i moći roditelja, sa nastavnikom koji se pretvorio u službenika koji nema sluha, ni potrebe da vaspitava i obrazuje svoje učenike, sa državnim organima koji imaju bezbroj inspekcija i direktora kojima su fotelje šansa za uživanje, može samo da se survava u ponor duha ono što je svijet sa najvećim naporom i nadom starao hiljadama godina i ponosio se sa školskim ustanovama, koje su vijekovima nastajale.
Trebalo bi da se dogodi jedan korjenit prevrat u mnogim sferama života da bi porodica i škola bili najbolji oslonci i garanti stvaranja ljudi koji imaju zanja, sposobnosti, volje i brige za tu najveću ljudsku zajednicu: porodica, škola-društvo. Medijatori ,,savremenosti,, nas neprestano guraju u doba divljaštva, koje je u međuvremeno dobilo najljepša imena i time misle da je prevara potpuno uspjela. Život će ih brzo demantovati.
Dakle, ako su porodici ukinute sve vitalne funkcije: radno-proizvodne, obrazovno-vaspitane, kulturno-stvaralačke, onda joj preostaje samo, djelimično, mecensko-sponzorska i emocionalno-savjetodavna uloga, sa veoma ograničenim mogućnostima. Potomstvo je lišeno radnih porodičnih obaveza, iz kojih proizilazi svi vaspitni momenati. Generacijski potpuno razdvojena dva svijeta, koja se razilaze gotovo u svemu, ne mogu lako naći tačke poveznosti i susreta, koji bi spajale roditelje i njihovo potomstvo.
U kom onda društvenom vakumu funkcioniše porodica?
Valjda postoji samo zato da bi bila prozivana na odgovornost za svoj nerad ili za rad svoje djece. Svijet, koji nije nikada imao visoka osjećanja za značaj porodice u razvoju svakog čovjeka, nastoji da vanporodičnim adresama ponudi potomstvo i tako sačuva društvo od nestajanja ljudi. Valjda će i homoseksualci početi da rađaju djecu.
Uostalom, moderna tehnička sredstva svakim, danom ne samo da zamjenjuju čovjeka u svim oblicima posla, čineći ga suvišnim bićem za koje još samo saloni ljepote i plastične hirurugije pokazuju veliko interesovanje za čovjeka.
Dakle, napadnut je čovjek u cjelini a time i porodica, koja čak i u genetskom pogledu gubi bitku za prirodnim čovjekom koga njegovi roditelji više ne mogu ni prepoznati. Tek kad se, vrate porodici i čovjeku njihove vitalne funkcije, vratiće se i društveni status i ugled porodice, jasno ne ponavljajući prevaziđene oblike rada, već one koje može najbolje obavljati upravo savremena porodica.
Sudar i sukob generacija
O sudaru generacija se može govoriti i kao o sudaru civilizacija jer je opšti kulturni raskol između dve, tri ili četiri generacije toliko dubok da nemaju gotovo nikakvih dodirnih tačaka. Naime, sve ono što je u međuvremenu nastalo i što agresivno napada svakog čovjeka a posebno mladog, jeste tolike vrijednosne razlike da se može sa velikom sigurnošću govoriti o razlici u vijekovima a ne godinama. To dovodi do potpunog nerazumjevanja između očeva i majki, s jedne strane i njihove djece, sa druge starne. O babama i dedamo ne treba posebni ni govoriti. Stvorena je opšta klima da su svi mađi ljudi toliko sposobni i znanjem ispunjeni da im ne treba nikakav savet starijih, da ih on vrijeđa i da oni imaju sveto pravo da im se suprostave. Čak su mnogi roditelji napustili svoju vlastitu odgovornost za rađanje, podizanje, vaspitanje i obrazovanje svoje djece. Zar se može od takvih roditelja očekivati bilo kakva pozitivna djelatnost koja bi njihovu djecu učinila dobrim građanima društva?
Dakle, životno iskustvo starijih nema nikakvog značaja za mlade ljudi. Oni ga jednostavno nazivaju prastarim vrijednostima koje treba odbaciti da bi nove vrijednosti, koje im nude njihovi vršnjaci, televizija, takozvani ,,pametni telefoni,, i kompjuteri ono što vrijedi slušati i živeti. Dakle, briše se iskustvo prošlosti da bi se nametnulo neko trenutno iskustvo kao najveća vrijednost.
U pravu je mudri Ivo Andrić kada kaže : ,,Svačem učimo djecu u školi, ali ih ne učimo ništa o značenju pojedinih doba ljudskog života,,
,,Znakovi pored puta,, str. 162. Tek kad starost dođe na prag mladoog čovjeka, zatekne ga potpuno nespremnog da je uopšte razumije. Otuda mu ona biva strana, tuđa pojava, koja se njega ne tiše i prema kojoj nema prijateljski stav. To pokazuju u svakom susretu sa starijim osobama.
Ako se tome doda i utilitaristička, agresivna moć emisija, koje su zauzele sve programe svih 24- sata, svih televizija. Zatim se javlja napadni svijet reklama koji obogaćuju taj opšti šund, ispunjen lažima i lažnim vrijednostima, koji postaju fetiš i potreba mladih ljudi, onda mora biti potpuno jasno u kom se haosu nalazi svaki mladi čovjek i koje će vrijednosti usvojiti da bi bar malo ličio na svoje junake iz te fabrike nasilja.
Pošto ta vrsta ,,škole,, može da se doživljava bez ikakvog ličnog rada, i napora, dok se lješkari u krevetu ili u fotelji, onda će njena galama i ponuda izgledati kao najveća životna vrijednost koju treba što prije usvajati. Ogroma sredstava se koriste za tu svrhu i vrstu obrazovanja i vaspitanja mladih, i treba se čuditi da među njima ima još normalnih ljudi. Protiv tog velikog zla ni jedan pojedinac nema šansu da se izbori ni za svoje pravo da bude olsobođen njegovog uticaja. Doduše, mogao bi da ne koristi sva ta sredstva ali tada će još više dokazivati svoju zaostalost za savremenim čovjekom.
Dakle, oduzima se svim ljudima elementarno pravo da u traženju onog najpoučnijeg iz prošlosti, gradi sadašnjost a da ta sadašnjost garantuje da će mu budućnost biti bolja i od prošlosti i od sadašnjosti. I starost može biti lijepa, puna smisla i prijatnih događaja samo ako je povezana sa mladošću i ako je izvirala iz pozitivne sadašnjosti.
Ako se taj jaz ne uspije prebroditi na bitno ljudski način, neće postojati fenomen istorijskog isustva, neće se plodno susretati generacije ljudi i nužno će se ponavaljati najveći oblici zlodkela kojima je čovkek sklon ako od njih ima koristi.
NAPOMENA: Ako želite da promovišete link u ovom članku, javite mi.
Ako vam se ovaj članak dopao, lajkujte FB stranicu DM Spot, Twitter ili LinkedIn i budite obavješteni kad novi članak bude objavljen.
