Roditelji ;„svijeto ili profano“
Danas se djeca stide svojih roditelja, izbjegavaju ih na sva načine, gube osećaj bilo kakve odgovornost za njihov život, nalazeći da bi im to bila velika smetnja uživanju i samostalnosti. Proredili su se susreti roditelja i djece, unačadi i odraslih, braće i sestara. Nije rijetko da se upravo u tom krugu života, razvija najveća mržnja, sujeta, odmazda i svaki oblik vrijeđanja kao znak modernog života. Neki drugi idoli se rađaju i mame srca i svijest mladih.
Jaz, koji se stvara sve većim, između generacija u samoj porodici, ne dozvoljava da imaju nešto zajedničko što bi ih okupljalo na porodičnim svečanostima, uključujući i slave, po kojima su Srbi čuveni u svijetu. Porodične slave su uveliko očuvale na okupu porodicu, omoguće joj da se prepoznaju, zbliže i razvijaju tople odnose.
Može majka ili otac, čekati na kapiji ili u stanu, koliko hoće, dolazak nekoga od djece ili unačadi, koji su raznim povodima otišli od porodičnog gnijezda u ,,bijeli svijet,, bar da ih vide i zagrle, a da ne usahnu od čekanja. Od tople porodične atmosfere, ljubavi i međusobnog poštovanja i pomaganja u svemu, nema gotovo ništa. Zabadava je i to što je tek nedavno porodična slava ušla u neki kalendar istorijske tradicije i vrijednosti, kada je prestala biti opšta pojava i obilježje porodične brige i poštovanja tradicije. To mjesto zauzimaju kafane, luksuzni hoteli, vesela društa, bezbrižna mladost koja nema granica ni u čemu, dok stariji članovi porodice sjede u nekom zapećku, moleći se za zdravlje i sreću razbarušene mladosti, čuvajući porodično ognjište. Stvorio se veliki jaz između generacija koje se sve manje poznaju i poštuju, koje se neuvažavaju i koje više ne uče jedna od druge. Njih više ne spaja ni rad, ni veselje, ni žalost, ništa. Lutaju prostorima života kao svi nomadi, i smatraju da im je domovina i porodični dom svugdje gdje mogu ostvarivati svoje trenutne želje.
Stubovi društva na raskršću
Nema ništa normalnije i prirodnije do smatrati porodicu i školu kao dva stuba vaspitanja svih ljudi. Vaspitanjem se dobija ljudski obraz vaspitanika a obraz je najveći dokaz da je neko obrazovan. Odtuda i velika radost roditelja NE SAMO KADA SE NjIHOVA DJECU RODE, NEGO I KADA POĐU U ŠKOLU. Zapravo, polazak u školu i školovanje uopšte, se smatralo najvećim blagom cijele porodice. Zato je porodica sve činila da obezbijedi svojoj djeci školovanje i da uživa u njihovom rastu. Zapravo, uspjeh djece u procesu školovanje je bila najbolja investicija i dokaz da će od djece biti zreli ljudi. Uspjeh na tom planu se smatrao ličnim uspjehom roditelja i izazivao je najveći ponos u cijeloj porodici.
Onaj sistem školstva koji je podijelio vaspitanje i obrazovanje na dva nezavisna oblika ljudske svijesti i ponašanja, doveo je do potpunog besmisla i jedno i drugo. Samo lud čovjek može tvrditi da neko može biti vaspitan a ne obrazovan ili obratno. Dakle, zašto se smatralo da su porodica i škola dva temelja vaspitanja i obrazovanja? Do sada se nije pronašao inkubator u kome bi mogao nastati-roditi se čovjek bez vaspitanja i obrazovanja unutar porodice i škole.
Čak i prenatlni peridod čovjekovog života sadrži u sebe faktor vaspitanja i obrazovanja. Naime, majka i otac, svojim postojanjem, odnosom i shvatanjem suštine ljudskog života, unose djelić sebe u dijete još u tom periodu njegovog postojanja, koje od njih nastaje. Taj proces se nastavlja tokom rasta djeteta. Riječ majke i oca, sa puninom svog sadržaja, je u svim normalnim situacijama, prva prepoznatljiva riječ koja nosi u sebi svu dramatiku odrastanja.
Ako se tome doda i faktor roditeljske ljubavi prema djetetu, onda se postiže ono što svako valjano obrazovanje podrazumjeva. Ako taj faktor nedostaje, onda se stvara neka vrsta lažnog vaspitanja i obrazovanja. Njega djeca vrlo lako i vrlo brzo prepoznaju. Vjeruje se i da škola ima u sebi istu takvu roditeljsku ljubav prema vaspitanicima i da zato te dvije ljubavi, mogu postići najveće rezultate.
Dakle, nema ništa prirodnije do da porodica i škola sarađuju u istom procesu, na veoma sličan način. Uostalom, nema vaspitanja i obrazovanja bez ljubavi i povjerenja između onih koji vaspitavaju i onih koji se vaspitavaju. Ne postoji vaspitanje na silu. Sila izaziva samo strah, otpor, nepravdu i bježanje. Nikada đaci nisu pobjegli sa časova nastavnika koga vole već od onih koji časove pretvaraju u nasilje nad sviješću i ljudskošću svojih vaspitanika.
Zabadava su sva sredstva kojim se vaspitanici kažnjavaju i primoravaju da budu ,,polsušni,,. Poslušni đaci su najčešće, ograničene ličnosti koje nemaju svoje ,,JA,, i koje jedva čekaju da im neko naređuje. Poslušnost kao osobina, koju neki vaspitači istiću kao najveći kvalitet onih kojima predaju, postaje životna navika i od tih poslušnih lako se stvaraju mase odraslih ljudi kojima se manipuliše na sve načine.
