Samo djelić tih ..vaspitnih promašaja,, zabijleže neka sredstva informisanja, nad kojima se neki ljudi zgrože, zaprepaste ili ih prihvataju kao najnormalnije ,,savremeno,, ponašalje mladih. Jer, pobogu, šta bi oni mogli drugo i činiti sa svojim vrednosnim sistemom do pokazivati svu surovost svoga uma i svoje fizičke snage. Ona nije ni slučajno, ni bez osnova nastala, Naprotiv, ona je najbolji rezultat svih navedenih sukobljenih oblika vaspitanja i obrazovanja. Nama preostaje da se čudimo, da negodujemo, da tolerišemo, da volimo tu razuzdanu omladinu, jer dobro je što su živi, što obrate pažnju na roditelje ma i psovkama, ljutnjom, batinama ili lopovlukom. I to je vrsta pažnje, koje postajemo željni u nedostaku one druge. Oni će svoju nježnost, obzirnost, pitomost, pokazivati u međusobnim odnosima ako ne budu svoju arogantnost smatrali svojom najvećom vrlinom.
ŠTA DALjE?
Sva je sreća da postoje uvijek najmanje dva izlaza iz svake krize:
a, da se nastavi na isti način i trpi,
b. da se iz korjena sve promjeni i napadne svom snagom sve što se naziva lošim,
c, da se naučno utvrde svi izvori i uslovi datog stanja i donesu sveukupne mjere kako bi se ono dovelo u normalu.
Ovaj proces je najteži i najsloženiji. On traži angažovanje najvećih znalaca problema, najboljih istraživača i punu spremnost svih faktora da daju svoj obol ovom problemu. Pošto je to nejteže, onda se sve čini da se problem uočava sa svoje periferne strane, da se preuzimaju palijativne mjere, koje ništa drugo ne donose do ,,dobra,, šrimanja vaspitača, koja su najvjerniji pokazatelj koliki društvo drži do značaja ove djelatnosti.
Mnogim akterima ovog najvećeg zla u postojanju ljudskog društva, izgleda da je najbolje predati nekome drugom problem na rješavanje. Taj drugi se zove EU.
Možda bi to bilo i dobro da i sama EU nije nova vrsta bolesti na planu obrazovanja i vaspitanja ljudi, koja svojim globalističkim mjerama nastoji da utjera u svoj tor svu jagnjad –vaspitanika i sve vaspitače kako bi ih podvela pod jedan sistem koji je spreman da ukine sve humanističke, stvaralačke, specifične i tradicionalne vrijednosti, koje su uticala na vaspitanje mladih. Samo čovjek ,,kome je vrana popila razum,, kako to narod kaže, može bezrezervno vjerovati da neko iz EU može bolje, iskrenije, humanije i sa još većom ljubavlju i naporom raditi na dobrom vaspitanju od dobrih roditelja i dobrih učitelja. Ta vrsta zablude širi se ogromnom brzinom i traži apsolutnu predaju drugome naše djece, koji nudi da stvori ljudi bez ljubavi i poštovanja između roditelja i djece, između škole i roditelja i djece, između ljudi uopšte. Ta vrsta beživotne škole, koja pretvara i đake i nastavnik u papirološke moljce, u testomane, roditelje potpuno izbacuje iz sistema obrazovanja i vaspitanja može biti samo inkubator za buduće nasilnike svih vrsta koji neće imati ni osjećanja, ni odgovornosti, ni savjesti za ono što rade. Biće roboti koji izvršavaju svoje programe i koji obezbjeđuju apsolutnu vladavinu jednog malog sloja ljudi nad ljudskim rodom, koji neće imati ni trunku ljudskosti. Takva škola prijeti na ulici, u instucijama sistema, u sadašnjoj školi i porodici, na svakom mjestu. Osjećanje nemoći i beznačajnosti se širi i sije svoje plodove mržnje, prezire ljudskog dostojanstva čovjeka i dovodi do besmisla ljudskog života.
