„Džungla na asfaltu“ srpskih škola
Možda još nije sasvim kasno da se probudimo iako je mudri Dositej odavno rekao ,,VOSTANU SERBIJE,,, Srbija još spava i traži svoje prijatelje, lutajući od nemilo do nedraga, u nadi da je njena vještina prevare još plodna oblast života, ne videći da joj se drugi rugaju i da sa njom rade što hoće.
Oni ljudi koji su imalu sreću da se rađaju i podižu u porodicima sa puno ljubavi, međusobnog poštovanja i pomaganja, i da idu u škole koje su zajednice duhovnog rasta učenika, nastavnika i roditelja, kao zajednice a ne kao rasute i suprostavljene družine koja se nimalo ili veoma malo poznaju, sanjaju da se vrti njena iskonska snaga i moć, da postane i ostane ćelija društa koje može u njoj naći najsigurniju snagu i izvor nastajanja dobrih i vrijednih ljudi, sa najvećim stepenom solidarnosti i međusobnog povjerenja.
Apsurdno je očekivati da bi neko drugi mogao da zemjeni dobru porodicu i dobru školu. Svi pokušaji da se nađe zamjena za njih, pokazali su se kao vaspitno-obrazovnog proces u kome raste divljaštva i agresije u čovjeku i kao stvaranje neke zajednice koja može lako biti postiđena i od onoga što imaju divlje životinje u međusobnoj borbi za život.
Sa uvođenjem milicije u škole, sa uništavanjem ugleda i moći roditelja, sa nastavnikom koji se pretvorio u službenika koji nema sluha, ni potrebe da vaspitava i obrazuje svoje učenike, sa državnim organima koji imaju bezbroj inspekcija i direktora kojima su fotelje šansa za uživanje, može samo da se survava u ponor duha ono što je svijet sa najvećim naporom i nadom starao hiljadama godina i ponosio se sa školskim ustanovama, koje su vijekovima nastajale.
Trebalo bi da se dogodi jedan korjenit prevrat u mnogim sferama života da bi porodica i škola bili najbolji oslonci i garanti stvaranja ljudi koji imaju zanja, sposobnosti, volje i brige za tu najveću ljudsku zajednicu: porodica, škola-društvo. Medijatori ,,savremenosti,, nas neprestano guraju u doba divljaštva, koje je u međuvremeno dobilo najljepša imena i time misle da je prevara potpuno uspjela. Život će ih brzo demantovati.
Dakle, ako su porodici ukinute sve vitalne funkcije: radno-proizvodne, obrazovno-vaspitane, kulturno-stvaralačke, onda joj preostaje samo, djelimično, mecensko-sponzorska i emocionalno-savjetodavna uloga, sa veoma ograničenim mogućnostima. Potomstvo je lišeno radnih porodičnih obaveza, iz kojih proizilazi svi vaspitni momenati. Generacijski potpuno razdvojena dva svijeta, koja se razilaze gotovo u svemu, ne mogu lako naći tačke poveznosti i susreta, koji bi spajale roditelje i njihovo potomstvo.
U kom onda društvenom vakumu funkcioniše porodica?
Valjda postoji samo zato da bi bila prozivana na odgovornost za svoj nerad ili za rad svoje djece. Svijet, koji nije nikada imao visoka osjećanja za značaj porodice u razvoju svakog čovjeka, nastoji da vanporodičnim adresama ponudi potomstvo i tako sačuva društvo od nestajanja ljudi. Valjda će i homoseksualci početi da rađaju djecu.
Uostalom, moderna tehnička sredstva svakim, danom ne samo da zamjenjuju čovjeka u svim oblicima posla, čineći ga suvišnim bićem za koje još samo saloni ljepote i plastične hirurugije pokazuju veliko interesovanje za čovjeka.
Dakle, napadnut je čovjek u cjelini a time i porodica, koja čak i u genetskom pogledu gubi bitku za prirodnim čovjekom koga njegovi roditelji više ne mogu ni prepoznati. Tek kad se, vrate porodici i čovjeku njihove vitalne funkcije, vratiće se i društveni status i ugled porodice, jasno ne ponavljajući prevaziđene oblike rada, već one koje može najbolje obavljati upravo savremena porodica.
